Učitelj prije svega mora voljeti rad sa djecom i na svoj posao gledati kao na poziv, jer ovo je način života. Mi nismo učitelji samo u učionici, već i u prodavnici, restoranu, na fudbalskoj utakmici, učitelji smo čitavog života.
Ovim riječima počinje svoju priču za “Glas Srpske” Boris Petrović, mladi učitelj iz Osnovne škole “Milan Rakić” u Novoseliji. Njegova posvećenost, entuzijazam i kreativnost prepoznati su i van škole pa je nedavno proglašen najinovativnijim nastavnikom u BiH u kategoriji učitelja razredne nastave.
Petrović, koji trenutno predaje drugom razredu sa 17 đaka, kaže da je priznanje rezultat godina truda i ljubavi prema učiteljskom pozivu.
– Od 170 prijavljenih, ja sam izabran. Lijepo je kada neko primijeti vaš rad. Učitelji nisu karijeristi, uđemo u učionicu i tako izađemo na kraju radnog vijeka. Ali, srećom, sada postoji mnoštvo prilika za usavršavanje.
Ambiciozni će uvijek željeti više, a to je ključ svega – poručio je Petrović.
Znanje raste u prirodi
Za Petrovića je inovacija suštinski element uspješne nastave. Vjeruje da dobar učitelj, pored usavršavanja, mora pratiti korak sa djecom koja se stalno mijenjaju.
– Biti inovativan znači prenijeti gradivo na zanimljiv način. Često izađemo izvan zidova učionice. Važno je da dijete stekne znanje, bilo u školi, u prirodi ili na izletu – objašnjava Petrović.
Ljubav prema nastavi u prirodi razvila se dok je svoje prve učiteljske korake pravio u jednoj maloj planinskoj školi.
– Škola je bila okružena divnom prirodom. Imali smo tematske dane gdje je, na primjer, maslačak bio osnova za čitav nastavni dan. Brali smo maslačke, brojali ih, učili matematičke operacije i redali ih po veličini. Razgovarali smo o tome zašto se maslačak skupi i otvori – naveo je ovaj mladi učitelj.
Dodao je da su pronašli recept za sirup od maslačka pa su ga i napravili.
– Dok se kuvao sirup, vratili smo se u prirodu i obrađivali pjesme o maslačku, a iz likovne kulture smo oslikavali šablon maslačka. Dizajnirali smo teglice, usuli med i podijelili po naselju, a i djeca su ga odnijela kući. Sve je to đacima bilo zanimljivo i upamtili su više nego što bi na klasičnom času u učionici – istakao je Petrović.
Ipak, Petrović upozorava da se djeca sve više dosađuju u školi. Razlog je, kaže, zastarjeli obrazovni sistem.
– Sve se promijenilo, od tehnologije do automobila, ali mi i dalje imamo nastavu koja se samo kozmetičkim izmjenama razlikuje od 19. i 20. vijeka. Ako ne prepoznajemo interesovanja učenika, onda je to samo gubljenje vremena – kazao je Petrović.
U svojoj učionici koristi prezentacije, video-sadržaje, kvizove, kao i jednostavne igre kada primijeti da pada koncentracija. Ističe da je nemoguće danas djecu animirati samo sveskom i olovkom.
– Raditi u 21. vijeku u nastavi bez tehnoloških pomagala je nemoguće. To su djeca nove generacije koja žive s tehnologijom. Nije prirodno da djecu odvojimo od nečega što je dio njihovog svakodnevnog života, ali učitelj mora da izbalansira sadržaj. Nemoguće je sveskom i olovkom dijete animirati i izvući njegov maksimum. Stoga, ukoliko primijetim da đacima opada koncentracija, odmah pređemo igru kao što je “dan-noć” kako bi se vratila – rekao je Petrović.
Primjećuje da su svake godine prvačići za nijansu grafomotorički slabiji od prethodnih, što je dodatni izazov za učitelje.
Čitalački klub
Želja da postane učitelj probudila se u njemu još u djetinjstvu, a po uzoru na svoju prvu učiteljicu Dušanku Tomović, koja je, kako kaže, bila oličenje prosvjetara.
– Spomenuo bih i mog profesora metodike srpskog jezika i književnosti, jer se ja pomalo bavim i pisanjem. To su ljudi koji su širili krila djeci. Nije im bilo najvažnije da djeca usvoje gradivo, već i da budu vaspitani. Kad god su primjećivali da se djeca kolebaju i da im nešto nedostaje, oni su bili ti koji bi ih pogurali, ohrabrili – kazao je Petrović.
Sa posebnom toplinom se sjeća jednog đaka, nije znao brojeve, boje, pojam slova, nijednu pjesmicu, ali je na kraju uspio sve da postigne.
– Bio je kao prazan list papira. To mi je bio izazov da vidim koliko može da napreduje. Do kraja godine naučio je sve. Kad vidite takav rezultat, ne treba vam dodatna motivacija – naveo je Petrović.
Ovaj učitelj iz dana u dan dobija nove ideje kako poboljšati nastavu, stoga je odlučio pokrenuti čitalački klub radi razvoja kritičkog mišljenja.
– Primjećujem da je kritičko mišljenje ostavljeno po strani i da nam se sve svodi na učenje i reprodukciju činjenica koje se brzo zaborave. U klubu ćemo imati mogućnost da šire diskutujemo i neće biti pogrešnih odgovora. Istraživaćemo i produbljavati znanje. Mislim da je to ono što nastavi trenutno fali – pojasnio je on.
Kroz svoj rad, kako kaže, shvatio je da djecu treba pažljivo slušati i da se na taj način od njih mogu naučiti vrijedne lekcije.
– Naučili su me da nije važan kvantitet nego kvalitet, te da je iskrenost mnogo bitna. Oni nama često prepričavaju neke lične i privatne priče koje mama i tata govore, jer nam vjeruju. Zaista možemo naučiti dosta ukoliko ih saslušamo i damo im priliku – zaključio je Petrović.
Podrška temelj uspjeha
Ponosno priča kako su uz podršku privrednika renovirali učionicu i obezbijedili opremu da bi đaci imali što bolje uslove.
– Roditelj, koji je privrednik, nekoliko puta je sa mnom došao u učionicu, vidio šta je potrebno i obezbijedio sredstva za renovaciju u potpunosti. Slične projekte sam radio i u Ljubačevu, uz podršku firmi i privrednika obezbijedili smo namještaj i tablu, napravili igralište, osnovali biblioteku, organizovali koncert i bazar, te renovirali jednu prostoriju i kupili knjige – naveo je Petrović i dodao da se nada da će osavremeniti sve učionice u školi i napraviti ljepše mjesto za boravak djece, jer je veoma važna podsticajna atmosfera u okruženju.
Nakon što je proglašen za najinovativnijeg nastavnika, kompanija “Manja” mu je darovala laptop i opremu za učionicu i izvođenje nastave.
– Pozvao me je portparol ove kompanije i pitao šta nam treba. Odlučili smo se za jednu interaktivnu tablu i projektor s obzirom na to da smo imali samo jedan koji smo dijelili. Poslali su i mnogo materijala za likovnu kulturu, tako da smo dobro opremljeni i po tom pitanju – naveo je on i dodao da se nada da će ovakve priče motivisati i druge da podrže škole u svom domenu.
Ocjene nisu sve
Petrović smatra da su ocjene često pogrešno shvaćene kao suština obrazovanja, a što, prema njegovom uvjerenju, predstavlja jednu od zabluda.
– Ocjena je samo trenutno mjerilo. Kad shvatimo da učimo za život i kada učimo praktične stvari koje ocjena ne može “kupiti”, onda će svima biti dobro. Djeca su u grču zbog vrednovanja. Smatram da bi ocjene mogle biti opisne, bar za neke vještine. Bilo bi dobro kada bi đaci na nastavnika gledali kao na izvor znanja, a ne na objekat koji će dati ocjenu. Ne volim loše ocjene, jer đacima ne želim sjeći krila na samom početku, ali ne treba ići u krajnost i popuštati previše – rekao je učitelj.
Zadržati autoritet u učionici, a pri tome ostati blizak djeci, pravi je izazov za svakog savremenog učitelja.
– Mora postojati hijerarhija da se zna ko je učitelj, a ko učenik. Ali taj odnos ne treba da se zasniva na strahu, već na uzajamnom poštovanju. Bez povjerenja, nema ni rezultata – poručio je Petrović.
Iako saradnju s roditeljima vidi kao ključ uspješnog obrazovanja, Petrović ne krije da se ponekad suočava sa nerealnim očekivanjima.
– Danas mnoga djeca rastu kao mali kraljevi. Zamislite 30 takvih u učionici, svako poseban, mažen i pažen. Ta nerealna slika dolazi iz prevelike ljubavi. Roditeljima često govorim da ne očekuju da će dijete biti savršeno u svemu. Ni ja nisam imao sve petice u školi. Ocjene stvaraju frustracije zbog kojih se ulazi u začarani krug iz kojeg je teško izaći – kazao je Petrović i dodao da su učitelji često i doktori i sudije, te da je širok dijapazon poslova koje njihov posao obuhvata.
Da je saradnja ključ svega u nastavi, najbolje potvrđuje odnos koji Petrović njeguje sa roditeljima svojih učenika.
– Prethodnih dana sam održao roditeljski sastanak i oduševljen sam njihovim razmišljanjima, stavljanjem na raspolaganje i njihovim aktivizmom. Ljude treba motivisati i pokrenuti. Roditeljima stalno govorim da smo mi saradnici – istakao je ovaj mladi učitelj.
Dok je sa nama razgovarao, odnekud se pojavila mačka i skočila na prozor učionice. Učitelj se samo nasmijao, kao da je očekivao ovaj trenutak.
– To je naša maca. Često je pustimo u učionicu, djeca je obožavaju. Odmah se baš razvesele kad je vide. Sada se već baš udomaćila – priča Petrović sa toplinom u glasu, pokazući na školski ormarić u kojem, kako kaže, čuvaju i hranu za svog ljubimca.
Mačka je, kako u šali kažu đaci, postala ravnopravan član ovog razreda, donoseći radost i posebnu atmosferu u učionicu.
Nema ljepšeg posla
Svima koji razmišljaju o tome da upišu učiteljski fakultet Petrović poručuje da prije svega treba da vole djecu i da budu spremni da ovaj poziv žive srcem, a ne samo kroz metodike, didaktike i pedagogije koje se uče.
– Ako u sebi nosite iskrenu želju da djeci širite krila, aktivno učestvujete u njihovom odrastanju i budete im oslonac, onda je to najbolji izbor za vas. Siguran sam da nema ljepšeg, ali ni zahtjevnijeg posla. Mnogi misle da radimo od osam do podne, ali u stvarnosti je tu mnogo priprema, planova, evaluacija, razgovora i popunjavanja dokumentacije. To je prilično naporan posao, a rad sa djecom nam je najlakši i najljepši dio – poručio je Petrović.
Anegdota
Ovaj mladi učitelj rado se prisjeća svojih pripravničkih dana u selu Ljubačevo. U mjestu, gdje je, kako kaže, i sam mnogo naučio, ponekad i od svojih učenika.
– U učionici nije bilo centralnog grijanja, već smo se grijali na staru peć. Pomoćna radnica je imala pune ruke posla, a vatra se gasila. Nisam znao gdje je ložište i počeo sam da obilazim oko peći tako da djeca ne primijete šta tražim. Iznenada me jedan đak upitao: “Učitelju, hoćete li da ja naložim vatru?” – ispričao je Petrović kroz smijeh.
Glas Srpske
