Prvi dan ovogodišnjih „Dučićevih večeri poezije“ završen je u Muzeju Hercegovine, programom „… I jeca zvono bono…“, posvećenim stotinu godina od upokojenja pjesnika Alekse Šantića, za koga je Đorđo Sladoje, dobitnik Dučićeve nagrade, u svojoj besjedi rekao da je pjevao najljepšim srpskim jezikom u izvornoj maternjoj melodiji.
„Aleksa Šantić se dugo rvao sa moćnim epskim nasljeđem sa jedne i zahtjevima moderne lirike sa druge strane, da bi se u srećnom trenutku domogao širokih prostora naše patrijarhalne kulture i bogatog i tragičnog predačkog iskustva. Samo je duševan pjesnik duboko saživljen sa svojim stradalnim narodom mogao reći – Mene sve rane moga roda bole, a da niko u posljednjih sto godina, ne posumnja u iskrenost ovih riječi. I jedino je očajnik i usamljenik, u ime svih, mogao da krikne: I kad nam muške uzmete živote/ Grobovi naši boriće se s vama, a da to ne zvuči parolaški, već kao lirski eho one strašne Njegoševe lozinke: Neka bude što biti ne može“, istakao je Sladoje.
Zdravko Miovčić, dobitnik Šantićeve nagrade, rekao je da je Šantića sa Dučićem povezivalo duboko prijateljstvo, potpuna posvećenost pjesničkom poslanju, rodoljublje i entuzijazam u formiranju i širenju mostarskog i hercegovačkog književnog kruga.
„Poslije ih je sve više razdvajala daljina, ali ona nije mogla da naškodi ni njihovom prijateljstvu, ni njihovoj poeziji. Obojica su, više od drugih, nosila pečat dara Duha Svetoga, i obojica poetski vodila razgovore sa Bogom, Šantić više sa Hristom, osjećajući i lirski donoseći njegovu bliskost, a Dučić više sa Bogom Tvorcem, uzdižući pjesmu preko vječite međe između Boga i čovjeka“, naveo je Miovčić.
Ranko Popović, autor knjige „Aleksa Šantić“ rekao je da je Šantić na jedinstven način objedinio poetsku i moralnu veličinu i još za života postao istinski narodni pjesnik.
„U temelju takve slave stoji duboka saosjećajnost s narodnom patnjom i bezuslovna posvećenost visokom idealu slobode. I kad je pjevao zablude i kad je izražavao gorčinu, naš pjesnik je zračio jednu višu energiju i zario obećanom svjetlošću. Mnogo toga se za čitavo stoljeće zbilo u srpskoj istoriji, pa i u poeziji, ali njegovo pjesničko iskustvo i dalje je živo. Šantića su potvrdii i vrijeme i rodni jezik“, poručio je Popović.
Stihove Alekse Šantića večeras su govorili glumci Biljana Đurović i Đorđe Marković.
Radio Trebinje
