U Manastiru Žitomislić danas je molitveno i svečano obilježen praznik Svetih mučenika žitomislićkih, svetitelja čije stradanje predstavlja jedno od najpotresnijih svjedočanstava pravoslavne istorije u Hercegovini.
Svetu liturgiju služio je jeromonah Makarije iz Manastira Krka, uz sasluženje igumana Manastira Žitomislić Danila Pavlovića i sveštenstva iz Hercegovine. Veliki broj vjernika okupio se u manastiru kako bi zajedno obilježio praznik posvećen svetim žitomislićkim mučenicima.
Pozdravljajući okupljene, iguman Danilo Pavlović zahvalio se sveštenstvu iz Mostara, Stoca, Trebinja, ali i daleke Australije, koje je prisustvovalo slavi manastira, kao i vjernom narodu koji je, uprkos visokim temperaturama, došao da podijeli radost praznika.
„Sabrali smo se ovdje na blagoslov i molitvu naših svetih zaštitnika, mučenika žitomislićkih, koji su svojim molitvama obnovili ovaj manastir da svijetli kao svjetionik vjere, ljubavi, dobrote i milosti Božije“, rekao je iguman Danilo.
Podsjetio je da je 26. jun 1941. godine bio jedan od najtragičnijih dana u istoriji manastira, kada je cjelokupno bratstvo Manastira Žitomislić ubijeno i bačeno u Vidonja jamu.
„Tada je izgledalo da se sve završilo. Manastir je opustio, ali je njihovim molitvama i zastupništvom ponovo oživio. U proteklom ratu ponovo je porušen, ali je obnovljen i danas praznujemo spomen na njihove živote i njihovo usnuće“, kazao je iguman Danilo.
Istakao je da je praznik Svetih mučenika žitomislićkih od posebnog značaja ne samo za Manastir Žitomislić, već i za cijelu Hercegovinu, jer ih vjerni narod doživljava kao svoje zaštitnike.
„Bez njihove molitve mi zaista ne bismo mogli ništa“, poručio je.
U besjedi nakon Jevanđelja protojerej-stavrofor Dražen Tupanjanin govorio je o suštini mučeništva, naglasivši da ono nije simbol poraza, već najuzvišenijeg svjedočenja vjere.
„Najbolje ćemo shvatiti šta je mučeništvo ako pogledamo kako je to zapisano u Jevanđelju. Gospod govori: ‘Oprosti im, Oče, jer ne znaju šta čine'“, rekao je Tupanjanin.
Dodao je da mučeničko stradanje i blagovijest koju mučenici ostavljaju svijetu predstavljaju radosnu vijest o Božijoj milosti i putu kojim treba da ide svaki hrišćanin.
„Istina Hristova nikada ne može da se brani oružjem. Istina Hristova nikada ne može da se brani nasiljem. Ona se uvijek brani povjerenjem u Božansku ljubav, Božansku žrtvu i Božanski krst. To je poruka Svetih mučenika. Ona nikada nije poruka zla, nasilja ili osvete, već praštanja i nade za sve ljude, za cijeli svijet, za nas i za one koji su drugačiji od nas ili koji su prema nama bili nasilni“, poručio je Tupanjanin.
Podsjetio je i na riječi Svetog Vukašina Klepačkog: „Sinko, radi svoj posao“, istakavši da upravo u tim riječima leži suština hrišćanskog odnosa prema stradanju i zlu.
„On ne umire sa riječima kletve na usnama. Shvata da je mučitelj tu, a da je on na drugoj strani – strani Hristovog krsta i novog života“, rekao je Tupanjanin, zaključivši da u Crkvi nema ničega svetijeg, važnijeg i iskrenijeg od mučeništva.
Nakon Svete liturgije upriličen je kulturno-umjetnički program u kojem je nastupila Etno grupa „Simonida“, a potom je za brojne vjernike i goste priređena svečana trpeza ljubavi.
Podsjetimo, Sveti arhijerejski sabor Srpske pravoslavne crkve 2022. godine odredio je 26. jun kao datum praznovanja Svetih sveštenomučenika žitomislićkih i od tada se ovaj praznik obilježava. Srpska pravoslavna crkva kanonizovala je žitomislićke mučenike 2005. godine, kada je osveštan Manastir Žitomislić.
Sveti žitomislićki mučenici u Srpskoj pravoslavnoj crkvi praznuju se u znak sjećanja na bratstvo Manastira Žitomislić koje je postradalo u Drugom svjetskom ratu, a čije su mošti stradale i u posljednjem ratu, kada je manastir zapaljen i porušen.
Žitomislićki mučenici bili su bratstvo Manastira Žitomislić koje je postradalo u Drugom svjetskom ratu. Sa uspostavljanjem NDH, bratstvo manastira pozvano je da se javi u mjesni ured. Na čelu manastira tada je bio iguman Konstantin Vučurović, kojem je u trenutku stradanja bilo svega 26 godina. Uz njega su bili jeromonah Dositej Vukićević, jeromonah Makarije Pejak, iskušenici Mladen Šaran i Obren Okiljević, te bogoslovi Marko Prodanović i Branko Bilanović.
U manastiru se tada zatekao i protođakon iz Mostara Vladimir Čejović, koji je iz Crne Gore došao bježeći od ratnih dešavanja.
Svi su se odazvali pozivu i javili u mjesni ured, gdje su odmah bili svezani, mučeni i odvedeni na Vidonja jamu iznad Biletić Polja. Tamo su bačeni u jamu i zatrpani kamenjem, gdje su i skončali.
Vladimiru Čejoviću ponuđeno je da ode jer nije bio dio manastirskog bratstva, ali on nije želio da ih napusti, rekavši da će do kraja ostati sa bratstvom Manastira Žitomislić. Zbog toga je i on zajedno sa njima postradao.
Bratstvo manastira bilo je veoma mlado i ni po čemu, osim po svojoj pravoslavnoj vjeri, nije predstavljalo prijetnju vlastima NDH. Konstantin je imao samo 26 godina, Dositej i Makarije te godine tek su bili rukopoloženi, dok je Obren Okiljević imao svega 18 godina.
Bratstvo manastira bačeno je u Vidonja jamu 1941. godine. Mitropolit Vladislav pokušavao je šezdesetih godina prošlog vijeka da ih dostojno sahrani, ali komunističke vlasti to nisu dozvoljavale. Tek 1991. godine njihovi posmrtni ostaci izvađeni su iz jame i sahranjeni u grobnici iznad crkve Manastira Žitomislić.
Međutim, ni tada nisu imali mira. Na početku ratnih zbivanja u Hercegovini, 1992. godine, manastir je razoren, a eksploziv je bačen i u njihovu grobnicu, zbog čega se za njih kaže da su stradali dva puta.
Danas u Manastiru Žitomislić počiva dio njihovih moštiju koje se čuvaju ispred oltara.
Godine 2005. proglašeni su za svete mučenike, a od tada do danas narod Hercegovine i cijeli pravoslavni svijet iskazuju im poštovanje i mole im se, čuvajući uspomenu na njihovo stradanje i svjedočenje vjere.
Top portal
