Možda nam je, dok smo rasli, bilo potrebno malo više nježnosti, one koja se pokazuje, možda nam je ponekad, bilo potrebno malo više podrške, pokoja pohvala – ali sve ostalo je bilo, manje više, u redu.
Strogi roditelji, red koji je važio za sve, pristojno ponašanje u kući i pogotovo pred drugima, poštovanje prema starijima, prema učiteljima. Razmišljam o tome ovih dana, poslije razgovora sa jednim prijateljem. Naši roditelji se uopšte nisu bavili nama na način na koji se mi bavimo našom djecom.
Ne sjećam se da me je mama pitala, ikada, da li sam srećna. To se, valjda, podrazumijevalo. Ideš u školu, i kad završiš domaće, možeš da se igraš. I, gledaš crtani prije Dnevnika, i onda, sa knjigom, u krevet.
Kad tati i mami dolaze rođaci, djeca se samo pozdrave i odu u svoju sobu. Torta se nije načinjala prije nego što dođu gosti. I nisi nikada tražio ništa, osim za rođendan i Novu godinu.
Na more smo išli autobusima i vozom. Iz izlazaka smo se vraćali posljednjim ili pješke. Drugovi su nas pratili do kuće. Imali smo zimske i ljetnje farmerke, zimske i ljetnje cipele.
Nismo psihoanalizirali naše roditelje, niti su oni psihoanalizirali nas. Kažnjavali su nas sa lakoćom, za naše dobro. I nismo im to predugo držali za zlo.
Kad smo mi dobili djecu, htjeli smo da budemo bolji od naših roditelja. Nježniji, pažljiviji, požrtvovaniji. Nismo htjeli da nam djeca plaču, da budu nezadovoljna, da im ikada bude teško. Da nas se plaše. Nismo dozvoljavali da išta dugo žele, jer je svega bilo više i sve je postalo dostupnije.
Nismo bili ni približno dosljedni kao naše mame – nismo pribjegavali kažnjavanju niti praktičnim lekcijama, i pokazivali smo našoj djeci da umijemo da budemo i slabi. Da umijemo da budemo i egocentrični, a ponekad i egoistični.
Ponekad smo se prema našoj djeci ponašali kao da smo i sami djeca. Kao da smo drugari. Kao da su nam djeca male žive igračke. To je sve lijepo, ali naša djeca su, kao što kaže moja prijateljica, rasla bez strukture.
I sada, to primjećujem svuda oko sebe, mi kao roditelji, mentalno i emocionalno, još uvijek ne puštamo našu djecu. Davimo ih pitanjima kako su raspoloženi, da li su srećni, a ne smijemo da ih pitamo obična pitanja koja su se nekada podrazumijevala: zašto ne završavaš fakultet, zašto ne tražiš posao ili zašto spavaš do podne.
Biti roditelj je najozbiljnije zanimanje, i ni sada nemam pojma šta je bolji koncept: naše čvrste mame ili njihove popustljive i nesigurne ćerke?
