Za neke laka zarada, za životinje trajna patnja: Eksploatacija divljih i egzotičnih vrsta posebno prisutna tokom ljeta

Ulcinj, avgust je. Čuli smo da na jednoj od plaža može da se vidi “nastup” majmuna, da taj majmun pozira i da sa njim turisti mogu da naprave selfi i video-snimke. Stižemo na Malu plažu u pet sati poslijepodne, kod službenika koji naplaćuje parking raspitujemo se da li zna nešto o toj životinji. Nasmijao se i rekao nam da će se čovjek sa majmunom pojaviti sjutra oko jedan ili dva sata poslijepodne, da smo toga dana već zakasnili.

O majmunu smo se raspitivali kod još nekoliko ljudi na plaži. Mnogi nisu znali ništa o tome, ni o životinji, ni o čovjeku koji dovodi majmuna.

Sjutradan oko 13.00 sati vratili smo se, nismo našli ništa, ni majmuna, ni čovjeka, svejedno, nastavili smo da se raspitujemo u supermarketu, kafiću. Niko nije imao bilo kakvu informaciju.

Pitali smo i u hotelu u kojem smo odsjeli, ništa o tome nije znala ni recepcionerka, kazala nam je da nije vidjela nešto slično još od kako je bila dijete.

Tada smo već počeli da razmišljamo da li griješimo, da li smo na pravom tragu, da li je sve mit. Svejedno – nismo odustajali.

Sa Male, otišli smo na Veliku plažu, prepunu ležaljki i suncobrana, koji su se mogli iznajmiti po cijeni od 18 eura za dan. Toga dana, istaknute su bile crvene zastavice, kao upozorenje za kupače, da more nije bezbjedno, ali to kao da nije mnogo značilo i ljudi su ipak ulazili u vodu.

Na plaži smo zatekli prodavca kikirija, pa smo i njega pitali o čovjeku sa majmunom. Prvi put, dobili smo nešto konkretno:

“Taj čovjek šeta po cijeli dan gore, dolje plažom”, rekao nam je smijući se.

“Upravo je prošao, možda će se vratiti ili je pošao na drugu plažu”, kazao nam je i spasilac.

Ujutro smo ponovo došli na Veliku plažu, kod svakoga koga smo sreli raspitivali se o čovjeku sa majmunom, govorili su nam da će doći, ali da je još rano.

Počeli smo da sumnjamo da se cio Ulcinj šali sa nama.

Umorni i razočarani, sklonili smo se u kafić “Tony Grill”, osvježili se kafom i fantom. Razmišljali smo i kako već dva dana gubimo jureći ovu ludost, ali smo prije odlaska ipak odlučili da napravimo još jedan, posljednji krug.

I tada, na plaži smo ugledali krupnog muškarca u majici, sa naočarima, nosio je ogromnog burmanskog pitona. Oko njega, ljudi su se okupljaju i fotografisali. Pored njega, sa bijelim kačketom na glavi, stajala je mršava žena u kasnim četrdesetim. Na njenom ramenu sjedi mala makaki majmunica u peleni.

Za pet eura, čujemo, majmuna možete da stavite na rame. Majmunica je pokušala da zgrabi naočare jednog od nas, tada je žena, klikćući jezikom, životinji pokazala prema našem telefonu: “Kamera, kamera!”

Za deset eura, mogli smo da držimo zmiju.

“Da li je otrovna?” pitali smo.

“Nema problema”, kazao je vlasnik, ali to nije bio i odgovor na pitanje.

Raspitivali smo se o imenu majmunice, čovjek je rekao da se zove Ciki. Pitali smo i za ime zmije.

“Zmija nema ime”, tužno je odmahnuo glavom, “piton. To je piton”, rekao je kratko,

Ciki ima samo godinu dana.

“Ovo je mali majmun, veliki majmun je na Maloj plaži”, rekla nam je žena. Tada smo shvatili da ih ima više…

Prema našim saznanjima, majmuni su viđeni i u Budvi i Sutomoru. Odlučili smo da pođemo do Sutomora, gdje smo se kod vlasnika kafića i turističkih vodiča raspitivali o tome, razmišljali smo i da li je u pitanju isti krupni čovjek sa naočarima i zalizanom kosom, ali je vlasnik jednog od kafića negirao to. Shvatili smo da, osim onog u Ulcinju, na plažama u Crnoj Gori postoji makar još jedna osoba sa majmunom.

Čuli smo da je taj čovjek svake večeri u osam sati u “Habana” koktel baru. Kad sunce zađe, životinje izlaze.

Čekali smo cio dan, sjeli na zid naspram lokala, koji se otvara tek kad padne mrak. Šetalište je polako počelo da se puni, porodice i mladi izašli su na ulicu, neko je tražio hranu, neko piće, neko zabavu u luna parku.

Zidiće pored ulice zauzeli su prodavci lažnih parfema i afričkih suvenira.

Pred nama scena: na visokim držačima sjede crveni i plavi makao papagaji, krešte. Djeca su pokušavala da ih dodirnu, ali ptice su to dobijale, kljucajući njihove prste. Pitali smo se da li su te ptice glavna atrakcija, ali i pomislili kako ljudi ne plaćaju da bi držali papagaje. Izgledali su više kao šarena reklama.

Pored ptica, ugledali smo muškarca u tridesetim, držao je mladunče kajmana (gmizavac iz porodice krokodila, prim. nov). Djeca su se ređala da dodirnu životinju.

Uza zid, stajala je polaroid kamera, a muškarac je, za pet eura, nudio prolaznicima da se fotografišu sa kajmanom.

Nekoliko metara dalje stajala je mlada žena u ranim dvadesetim, imala je plave pramenove, u nosiljci je držala loptastog pitona. Za pet eura, govorila je, možete da pitona stavite oko vrata ili ga uzmete u ruke.

Jedna porodica oduševljeno je fotografisala trogodišnjaka, kako drži pitona oko vrata.

“Da li zmija ima ime?” pitali smo.

“Da, zove se Smajli.”

“Da li se smiješi”, pitali smo, dok posmatramo bezizražajni lik životinje.

Dalje niz šetalište ugledali smo visokog mladića u srednjim dvadesetim, oko vrata je imao žutog burmanskog pitona. Sa zmijom Belom mogli ste da se fotografišete za pet eura, čak i ako ste sedmogodišnjak.

Prijavljen za nasilje u porodici

Postupanje sa životinjama kakvo smo zatekli na primorju u Crnoj Gori kršenje je Zakona o zaštiti prirode, kazao je Stefan Šljukić, advokat koji sarađuje sa crnogorskim udruženjem za zaštitu životinja “Korina”.

“Ove životinje ne mogu da se koriste za zabavu na takav način. Zakon nigdje ne dozvoljava niti opravdava izlaganje životinja dugotrajnom i iscrpljujućem prisustvu gomile ljudi zarad fotografisanja”, pojasnio je on.

Kasnije smo saznali da su oni koji šetaju plažama Ulcinja sa majmunom i zmijom Almir Alović i njegova supruga. Alović nije odgovorio na naše pozive, niti poruke na društvenim mrežama.

Jedan od razloga može da bude taj što je, kako je potvrdilo i Osnovno državno tužilaštvo u Ulcinju i Uprava policije, bio u pritvoru.

“Službenici Odjeljenja bezbjednosti Ulcinj su, postupaući po prijavi njegove supruge, 5. 10. 2025. godine lišili slobode A. A (43) iz Ulcinja, zbog sumnje da je počinio krivično djelo nasilje u porodici ili u porodičnoj zajednici. Sumnja se da je A. A. istog dana, nakon verbalne rasprave, suprugu fizički napao, u kojem događaju je ona zadobila lake tjelesne povrede. Nakon toga ona je događaj prijavila Policiji”, kazali su iz Uprave policije.

Nakon saslušanja, Alović je priveden sudiji za istragu Osnovnog suda u Ulcinju, koji je za njega donio rješenje o određivanju pritvora u trajanju do 30 dana. Alović je potom, kako su rekli iz UP, sproveden u Upravu za izvršenje krivičnih sankcija u Spuž.

EPA: Dozvole nisu za javno i komercijalno prikazivanje životinja

Za držanje divljih životinja neophodna je dozvola Agencije za zaštitu životne sredine Crne Gore (EPA).

Iz Agencije su kazali da su posljednjih godina izdavali dozvole za pitone, papagaje i majmune, uglavnom osobama iz Podgorice. Alović nije među njima. U Sutomoru i Ulcinju, kako su rekli, nije izdata nijedna dozvola za kajmane, papagaje, majmune ili velike zmije.

To znači da životinje mogu biti uzgojene ili prokrijumčarene ilegalno.

Iz Agencije su kazali i da su sve izdate dozvole izdate “za nekomercijalno držanje u adekvatnom zatvorenom prostoru shodno zakonskoj regulativi”.

“Ne i za prikazivanje javnosti na ulicama i slično. Takođe, u dozvolama je navedeno da imaoci životinja moraju voditi računa da životinje ne pobjegnu, a za sve izmjene u odnosu na dozvolu imaoci moraju obavijestiti upravni organ, odnosno Agenciju”.

Oni koji rade slične poslove na crnogorskom primorju mogli bi da budu predmet inspekcije, ali je inspektora malo. U Crnoj Gori je, prema popisu, oko 600.000 stanovnika, uz dodatnih preko 240.000 turista tokom avgusta.

Neki vlasnici egzotičnih ljubimaca dolaze iz inostranstva i donose životinje sa sobom. Ljudi se ljeti sele u i iz Crne Gore, pa ih je teško uhvatiti. Novi zakon o zaštiti prirode mogao bi da uvede kaznu od tri do pet godina zatvora za ilegalnu trgovinu životinjama. Trenutno se za to plaća samo novčana kazna.

Šta kad prođe sezona

Šta se sa ovim životinjama dešava kad prođe sezona ili postanu neupotrebljive?

Nedaleko od Podgorice, u mjestu Blizna, u Piperima, nalazi se Prihvatilište i oporavak životinja Crna Gora.

U njemu borave albino rakuni, cirkuske kamile, dva vuka i jedan medvjed. Tu su i pitoni, uključujući velikog žutog burmanskog.

U malom drvenom kavezu nalazi se i makaki majmun. Djeluje nervozno i uznemireno. Kad smo prišli vratima, pobjegao je do prozora i preko ramena gledao sumnjičavo. Zove se Čili.

Kada neko od djece priđe ulazu, majmun udara po zidovima kaveza i počinje da vrišti.

“Ne voli malu djecu”, kaže vlasnik prihvatilišta.

Čili je ovdje od 2022. godine. Godinama je zabavljao djecu u Sutomoru, ali onda postao beskoristan. Sada živi ovdje, traumatizovan, viče na djecu.

Majka vlasnika prihvatilišta kaže da su iza stakla postavili pet drvenih greda, da Čili ne bi razbio staklo.

U prihvatilištu je i drugi majmun, grivet, koji živi u sopstvenom kavezu, a nekad je radio na plažama Sutomora.

Iz EPA su kazali da vlasnik prihvatilišta ima dozvolu za držanje, odnosno privremeno držanje dvije dvogrbe kamile, tri emua, mješanca evropskog vuka i psa, mrkog medvjeda, četiri jelena lopatara i jedne crvenouhe kornjače.

Selfi nije pravi doživljaj divljine

Snimke Ciki i Čilija pokazali smo evropskoj organizaciji specijalizovanoj za primate, AAP Animal Advocacy and Protection.

“Za turiste selfi sa divljom životinjom često djeluje kao nezaboravno iskustvo”, kaže Katarina Lameter, službenica za javne politike AAP-a, “međutim, ono što te fotografije zapravo prikazuju nije zabava ili radost, već patnja životinja.”

Aktivisti te organizacije vidjeli su u drugim zemljama slične primjere, u kojima se majmuni koriste kao “rekviziti” za fotografisanje. Životinje su često zapravo oduzete od roditelja kao veoma mlade, i primorane su da cio dan imaju kontakt sa strancima. Kada postanu prestari ili preopasni, bivaju odbačeni. To kod majmuna, pojašnjavaju iz AAP, izaziva ekstremni stres i vodi ka neprirodnim i štetnim ponašanjima, poput salto-skakanja ili samopovređivanja.

“Fotografije i video-snimci na društvenim mrežama dodatno doprinose problemu, jer normalizuju eksploataciju divljih životinja i podstiču druge da traže ista iskustva, čime se ciklus zlostavljanja i patnje nastavlja”, kaže Lameter i dodaje “pravi susret sa divljom životinjom ne zahtijeva selfi.”

Tekst je dio projekta Animal Hustlers – www.animalhustlers.com, koji je podržan grantom IJ4EU