Firma se bavila proizvodnjom namještaja za kancelarije i prodavnice, sedam zaposlenih, posljednji ga je vidio njegov radnik oko 18.30 sati prije dva dana, Antonio ga je pozdravio rekavši samo ti idi ja ostajem još malo, čekam jednog klijenata, sat kasnije zabrinuta supruga, jer kada bi kasnio javio bi telefonom, a sada nije odgovaro na njen poziv, došla je vidjela parkirani auto ispred firme i svetla u njegovoj kancelariji, vrata su bila zaključana iznutra. Vatrogasci su nasilno ortvorili, Antonio, mali privrednik i veliki čestiti čovjek kojeg su svi poštovali, njegovo ime bilo je garancija za Napulj, prije 13 godina tu je započeo i tu je htio da okonča svoj život.
Na stolu dva pisma, jedno za kćerku Federiku, 25 godina, nedavno diplomirala na Fakultetu za arhitekturu, drugo za suprugu Anu, jedinu ženu njegovog života, dvije njegove neizmjerne ljubavi. Tonino kako su ga zvali danima nije jeo, nije spavao, izgubio je osmijeh, strahovao da neće moći da pokrije dug prema onim od kojih je nabavljao materijal za proizvodnju i da neće moći dati platu svojim zaposlenima, koji sada sa njegovom porodicom plaču ispred firme. Tonino nije imao drugih dugova, firma je radila doboro, ali je strahovao da neće uspjeti sa zaustavljenom proizvodnjom od dva mjeseca ispoštuje one kojima je trebalo da plati da i njima osigura život.
Novosti.rs
