Povodom stogodišnjice smrti velikog pjesnika Alekse Šantića, SPKD ”Prosvjeta” Gradski odbor Mostar i SPKU ”Gusle” juče su organizovali stogodišnji pomen pjesniku u Mostaru.
Parastos je uz prisustvo članova “Prosvjete” i “Gusala”, djece koja pohađaju Prosvjetinu školu srpskog jezika, istorije i kulture i mnogih poštovalaca lika i djela Alekse Šantića, održan na srpskom pravoslavnom groblju Bjelušne u Mostaru gdje i počiva veliki pjesnik.
Parastosu su prisustvovali generalni konzul Republike Srbije Vaso Gujić i vijećnica u Gradskom vijeću Mostara Boška Ćavar.
Parastos je predvodio iguman Manastira Žitomislić uz prisustvo svih mostarskih sveštenika, ali i sveštenika iz susjednih hercegovačkih opština. Članovi Prosvjete položili su vjenac, a djeca ruže na Aleksin grob.
Iguman Manastira Žitomislić Danilo Pavlović nakon parastosa je kazao da veliki broj prisutnih na parastosu govori i da Šantić ima vječni spomen i na zemlji.
“Kao što je impozantna bila njegova sahrana prije 100 godina, ništa manje impozantniji nije ni ovaj skup danas zato što smo svi mi njegovi nasljednici. Aleksa je čovjek koji nas je zadužio. Zadužio nas je da mu činimo spomen i da živimo onako kako nas je on naučio”, rekao je iguman Danilo.
Napominje da je Šantić jedan u nizu svijetlih primjera srpskog naroda.
“Ne smijemo nikada posustati i razočarati se u svoj narod zato što imamo ovakve velikane koji su svojim skromnim životima zasijali tako da i nakon 100 godina njima činimo parastos”, rekao je iguman Pavlović.
Kaže da je Aleksa Šantić bio čovjek koji je bio ispunjen prevelikom ljubavlju zbog koje su mu se smijali, proglašavali ga naivnim i govorili mu da umire u maloj sredini, kako je njegova ljubav neiskustvo.
“Njegova ljubav, neoprezna, jeste ona prava istinska ljubav koja se očituje u mnogim stvarima, prema drugom biću, prema svojoj zemlji, svome rodu i narodu. Nema većeg i istinskijeg rodoljuba od Alekse Šantića i većeg i boljeg Srbina od njega”, rekao je iguman Danilo.
Rekao je da je parastos samo početak obilježavanja sjećanja na velikog Šantića i da će se kroz čitavu godinu održavati razni događaji.
“Zadužujem vas ovdje sve da to učinimo svi. Svako prema svojoj moći da svjedočimo da smo narod Alekse Šantića, narod velikana, narod ljudi koji su svjesni sebe, narod koji baštini ono što od njega naslijeđujemo, a to je ljubav prema Bogu, prema pravoslavlju, prema srpstvu i ljubav prema drugim narodima koji ovdje sa nama žive”, rekao je iguman Danilo.
Starješina Sabornog hrama u Mostaru, član UO “Prosvjeta” i rukovodilac Prosvjetine škole Duško Kojić rekao je da je ovo veliki jubilej.
“Mi se svakoga dana i svake godine sjećamo Šantića u Mostaru. Sjeća ga se širom svijeta srpski narod i mnoge škole i ulice posvećene su ovom velikanu. Danas su ovdje djeca iz Prosvjetine škole kojima je danas bio školski dan i u školi je tema bio Šantić. Danas su tu i oni na njegovom grobu da se svi opomenemo vrijednosti koje je njegovao Šantić i od kojih nikada nismo bili dalje”, poručio je Kojić.
Predsjednica SPKD “Prosvjeta” GO Mostar Sanja Bjelica Šagovnović kazala je da je i vijek nakon smrti najvećeg pjesnika ovoga podneblja on i dalje prisutan i živ u svom gradu.
“On je i danas 100 godina nakon smrti najvjerniji čuvar srpske kulture, istorije, tradicije i svega srpskog u Mostar. Prosvjeta zajedno sa Guslama i Crkvenom opštinom Mostar od svog ponovnog osnivanja u Mostaru 2008. godine nastoji na dostojanstven način čuvati sjećanje na lik i djelo pjesnika i vratiti ga Mostaru na način kako on to zaslužuje jer na ovim prostorima nije bilo pjesnika da toliko liči na svoj grad i da grad liči na pjesnika, kao što su to Šantić i Mostar. Vjerujem da će i ove nove generacije zavoljeti Šantića kao što je on volio sve građane ovog grada bez obzira na ime, prezime, vjeru ili naciju. Uvijek je isticao da mu je svako brat bio on Srbin, Katolik ili Musliman”, rekla je Bjelica Šagovnović.
Počasni podpredsjednik “Prosvjete” Ranko Čvoro kazao je da je prošlo stoljeće od ispraćaja koji u Mostaru nikada ni prije, ni poslije toga nije zabilježen.
“Mi smo ovdje došli ponizno u tišini da se poklonimo i da se nadahnemo i okrijepimo ispred spomenika velikana koji je davno dosegao prostranstva kosmosa. Svi oni koji su nježni i čedni i čestiti dolaze ovdje da se poklone onako kao što se ide u svetilišta Gračanice, Dečana, Sopoćana”, rekao je Čvoro.
Mostarski publicista Zlatko Serdarević kaže da stogodišnji masovni parastos i posjeta govore o tome da je Aleksa pobijedio.
“Bez obzira šta mu se dešavalo u ratu i poslije rata ovo je dokaz da pobjeđuje naš veliki pjesnik. Zašto je Šantić prihvaćen baš ovako u Mostaru. Kritičari su izjavili da je njegova poezija prije svega iskrena a to je upravo narod prihvatio i to je važan faktor zašto je on tako prihvaćen u Mostaru. Šantić je jedini živući simbol Mostara, sve ostalo su objekti, a na dan njegove sahrane štampane su četiri smrtovnice. Od porodice, Prosvjete, Gusala i Grada Mostara, to se nikada više nije desilo”, rekao je Serdarević.
Naš najveći pjesnik po duši i srcu, Aleksa Šantić, umro je 2. februara 1924. godine u 06:25 časova, od tada neizlječive bolesti – tuberkoloze.
Mostar i danas pamti i prepričava njegovu sahranu, jer se takva ni prije, ni poslije nije dogodila u gradu na Neretvi.
Sahranjen je na pravoslavnom groblju Bjelušine u Mostaru.
Kada se saznalo za njegovu smrt, rijeke ljudi slijevale su se ka Ćorovića kući, gdje je Šantić kod svoje sestre Perse proveo zadnje dane života, kako bi poklonili svom pjesniku izjavili saučešće porodici. Zbog pristizanja velikog broja ljudi Šantićev kovčeg je do sahrane bio prenesen u Srpski dom (današnje Narodno pozorište Mostar).
Mostar je, zabilježili su hroničari tadašnjeg vremena, bio zavijen u crno.
”Na kućama vise crni barjaci, fasada Opštinskog Doma pretvorena je u jednu crnu masu, pa su čak i ulični fenjeri obavijeni crnim krepom. U crno utonula varoš pruža dirljiv prizor ucvijeljene majke za izgubljenim sinom”, zapisano je u tekstu iz knjige Josipa Lešića, ”Roman o pjesniku” koji opisuje Mostar na dan sahrane Alekse Šantića.
U teku se navodi da su iz čitave Hercegovine stizale brojne delegacije, naročito iz Nevesinja (bilo ih je koji su pješke prevalili po 40 do 50 kilometara, samo da bi vidjeli još jedanput svog pjesnika i poklonili se njegovoj sjeni).
„U jedan sat po podne” – izvještava dopisnik ”Vremena” – došla je u Srpskoj Dom pjesnikova rodbina, a u dva časa su članovi srpskog pjevačkog društva „Gusle“ i hrvatskog „Hrvoja“ iznijeli kovčeg iz Doma i unijeli ga u kola. I tijelo mrtvog Šantića po divnom vedrom danu prošlo je na svoju posljednju šetnju kroz Mostar (…) Povorka je obišla oko cijelog Mostara i u njoj je uzelo učešće sve građanstvo. Ovakvu žalost i ovakav pogreb Mostar nije nikada do sada video”. Od Srpskog Doma do groba, bilo je 15 govornika, koji su o pjesniku govorili ispred raznih organizacija, pjevačkih društava, književnih časopisa”, navodi se u knjizi.
Dodaje se da su aeroplani kružili nad povorkom koja je obilazila Mostar, a da su duž ulica stajale mase svijeta koje su ispraćale pjesnika, dok su sve radnje bile zatvorene.
”A narod, bio on musliman, pravoslavni ili katolik, zvao se on Hrvat ili Srbin, podjednako je tužio i oplakivao svog velikana i pjesnika. Svi su govornici istakli Aleksu Šantića kao pjesnika jedinstva i bratstva, ali kao da je to najdirljivije učinio mujezin, koji je pri prolazu sprovoda, sa minareta Cerničke džamije, toplim glasom otpjevao posljednju molitvu praštanja. Pratnja je trajala punih pet časova, 2 do 7 po podne. Mrak je već bio uveliko pao kada je, kroz mnogobrojne počasti i guste redove tronutog naroda, izmučeno tijelo neumrlog Šantića, našeg najvećeg pjesnika po duši i srcu, spušteno u hercegovačku zemlju pri romantičnoj svjetlosti buktinja.”
Aleksa Šantić rođen je 27. maja 1868. godine u Mostaru, gdje provodi najveći dio svog života.
Otac mu je umro u ranom djetinjstvu, pa je živio u porodici strica Miha zvanog “Adža”. Imao je dva brata, Jeftana i Jakova, i sestru Persu, dok mu je druga sestra, Zorica, umrla još kao beba.
Pošto je živio u trgovačkoj porodici, ukućani nisu imali dovoljno razumijevanja za njegov talenat. Završio je trgovačku školu u Trstu i LJubljani, a potom se 1883. godine vratio u Mostar.
U gradu je zatekao “neobično mrtvilo”, koje je bilo posljedica “ugušenog hercegovačkog ustanka protiv Austrije”. U prvo vrijeme bio je prilično povučen, vodio je knjige u porodičnoj trgovini, te čitao listove i knjige do kojih je mogao doći u Mostaru.
Nekoliko godina kasnije započeo je svoj književni i društveni rad. Najveća djela stvarao je krajem 19. i početkom 20. vijeka. Autor je antologijskih pjesama “Ostajte ovdje”, “Emina”, “Veče na školju”, “Ne vjeruj”, Pretprazničko veče”, a njegov pjesnički opus je preko 700 pjesama.
Početkom 1887. godine postao je saradnik “Goluba”, zatim časopisa “Bosanska vila”, te “Nove Zete”, “Javora”, “Otadžbine”. Naredne godine osnovao je Srpsko pjevačko društvo “Gusle”, a potom je izabran za prvog potpredsjednika mostarskog pododbora “Prosvjete”. Pripadao je mostarskom krugu književnika okupljenom oko lista “Zora”, koji je pokrenuo s Jovanom Dučićem i Svetozarom Ćorovićem.
U Prvom svjetskom ratu austrougarske vlasti hapsile su ga kao “istaknutog srpskog nacionalistu”.
Na početku svog pjesničkog stvaralaštva bio je pod uticajem srpskih pjesnika Branka Radičevića, Jovana Jovanovića – Zmaja i Vojislava Ilića, ali je potom izgradio vlastiti pjesnički izraz, karakterističan po elegičnim i rodoljubivim motivima.
Svoju najveću pjesničku zrelost Šantić je dostigao između 1905. i 1910. godine kada su i nastale njegove najljepše pjesme. Šantićeva poezija je puna snažnih emocija, ljubavne tuge, ali i bola i prkosa za socijalno i nacionalno obespravljen narod kome je i sam pripadao. Njegova muza je na razmeđu ljubavi i rodoljublja, idealne drage i napaćenog naroda.
Top portal
