Odjeknula je pjesma trebinjskim naseljem Bregovi na Vasiljev dan i razveselila komšije u zgradi, koji su naglas komentarisali: „Od želje veselje da se čuje!“ A veselili su se Slavići – Risto i Mila sa troje djece, šestoro unučadi, sedmoro praunučadi, snajama i zetovima, u najužem porodičnom krugu, obilježivši krsnu slavu, ali i jubilej vrijedan pažnje, šezdeset godina braka. Braka, koji je, pričaju nam, bio kao iz bajke.

„Svakome podaj Bože ovako!“

Ovim riječima započinje naš razgovor Mila Slavić, rođena Derikučka. Dok čila i vedra gazi osamdeset i drugu godinu, osmijeh joj ne silazi s lica. Pamti svaki detalj u rodnim im Veličanima, krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina prohujalog vijeka i odmah nas upozori da mnogo više priča nego li joj životni saputnik Risto. Na to se Ristu razvuče blagi osmijeh na licu i klimanjem glave potvrdi rečeno, ali i izusti:

„Ne dajte se prevariti. Prvo se ona zaljubila u mene pa smo se zaljubili i tek onda dogovorili da se vjenčamo!“ Prostorijom se zaori smijeh djece i unučadi.

„Znali smo se od rođenja. Igrali se zajedno. Risto je 1933, a ja 1939. godište. Njegova kuća s jedne strane vrta, a moja s druge. Ja sam išla u školu u Veličane, kad je on otišao u Vojnu školu u Sarajevo. Tamo se i zaposlio, ali je znao da su najljepše djevojke u našim Veličanima. I u jesen 1960. godine šetamo mi, a on mi kaže kako je čuo da će jedan drugi momak da me prosi i ja mu kažem ‘ako ćeš me ti, neću ja otići za drugog!’ I tako smo se dogovorili da za Novu godinu dođu kod mene na prosidbu, a da vjenčanje bude na Pravoslavnu novu godinu što je Vasiljev dan i naša krsna slava“, priča nam ova duhovita Popovka.

Pamte supružnici taj 14. januar 1961. godine po lijepom i suncem okupanom danu, po svatovima kakvi su se samo mogli poželjeti, kumovima i đeverovima na visina zadatka.

„Došli su po mene na konjima jednim putem, a vratili smo se drugim. Iako, ponavljam, kuće su nam u selu jedna blizu druge. I dan danas svatovi u Hercegovini poštuju taj običaj. Tako je od pamtivjeka. Sve je bilo fino tog dana. Vjenčali smo se u u Matičnom uredu u Ravnom. Moram vam nešto ispričati. Svatovi na konjima, ali mlada ide pješke. Vode je đeverovi ili đever i đeveruša. Nisam se imala šta ljutiti. Takav je bio običaj, tako su sve išle pa i ja. Još je meni bilo dobro, ja sam bila iz istog sela, a pitam ja vas šta je sa onom iz četvrtog sela što ide. Morala je mlada biti u kondiciji“, nastavlja šaljivim tonom Mila Slavić.

Kad su se vjenčali, pričaju nam, Risto je živio u gradu i radio u Industriji alata, a Mila je ostala da živi s njegovima u Veličanima. Tek kad im je najstarija kći Jasminka pošla u prvi razred osnovne škole, porodica se okupila u stanu u Bregovima, u kome i dan danas žive sa sinom Novicom, nevjestom Radom i unukom Ristom.

„Voljeli smo da se družimo. Društva nam nije falilo. Fino sa svakim, s komšijama naročito. Ljubavi je vazda bilo među nama, a u kući sloge. Ja se ne mogu naljutiti, mogu reći svašta u sekundi, ali kad se okrenem sve se smijem. Šta god sam ja skuvala, rekao je da mu je dobro i lijepo. Uvijek me je pazio. Zaista smo živjeli u slozi i vjerujte, nikad mi nije ništa falilo. Uvijek sam imala. Risto je fino radio, u Fabrici bila dobra plata. Svekar i svekrva nam slali hranu iz Veličana. Dobili Jasminku, Borku i Novicu. Djeca nas slušala. Putovali, išli na kupanje u Slano, na fešte i proslave, na Durmitor, u Banat, u Beograd… kupili novog fijata… Ma ljepota i svakome podaj Bože ovako!“, nastavlja Mila i bocka muža da i on kaže kako mu je bilo prethodnih šest decenija.

Risto, miran i staložen, ali očigledno duhovit kaže:

„Nisam ja imao vremena za svađu, a ona non stop priča, prigovara, kritikuje… Za svađu treba dvoje, a ja nikad nisam bio taj, tako da je Mili sigurno bilo lijepo!“

„Što jes jes, malo sam ja galamdžija bila, a on je mogao šućes dosta i Bog Bogova!“, potvrđuje Mila Ristove riječi i dok se oboje smiju od srca, Risto dodaje: „Prije je bilo više zadovoljstvo nego danas. Više se radilo, ali se više i družilo. Kakve su to proslave bile, muzika, druženja, šetnje, putovanja pa nam došla djeca. Pa gdje ćeš ljepše?! Pa nam se oni svi fino udali i oženili pa dobili šestoro unučadi: Suzanu, Dejana, Valeriju, Trifka, Milicu i Rista, a onda dočekali i njih četvoro da uplove u bračne vode pa doživjeli i sedmoro praunučadi…“, priča nam gospođa Slavić.

Slavići penzionerske dane provode u šali i odmoru. Dok su bili mlađi, mnogo su radili, a danas s ponosom pričaju kako uživaju jer su tu naslednici. Što je najbitnije, dobrog su zdravlja, a čika Risto, iako u osamdeset devetoj godini, ne propušta šetnje duge po desetak kilometara. Ne žale se ni na šta. Čak i na Ristovu penziju (koju prima od 1989. godine) i kažu da je dobra. Ponajviše hvale nevjestu Radu, Novicinu suprugu, za koju čika Risto kaže da ga sluša kao rođeno dijete, i priželjkuju da dočekaju još dvije svadbe. Da im se uda najstarija unuka Suzana i oženi najmlađi od sve unučadi – Ristov imenjak Risto.

A onda dok presabiraju misli i uspomene Risto još jednom doda: „Nemoj nam nevjestu zaboraviti. Malo je kuća u Hercegovini gdje i danas u zajednici i slozi sa starima žive sin, nevjesta i unučad. Bilo nekad i ponegdje ostalo, a kod nas fala Bogu – sloga“.

I neka ostane tako kod Slavića. I dobro zdravlje i ljubav i sloga, ali i teta Milina duhovitost kojom zaključujemo ovaj razgovor.

„Ma lako ti sve, ali šta ću ja ako on u tim šetnjama nađe kakvu?!“, upita Mila, a svi se od srca nasmijašmo, jer je smijeh lijek za sve!

Svekar se slušao!

„Nisam radila jer mi svekar nije dao, a mogla sam raditi. Nuđeno mi je fino radno mjesto sa dobrom platom. Čuo svekar to pa došao iz Veličana i kaže: „Nevjesta, fali li ti šta?“, a ja kažem da ne fali. Onda on kaže: ‘Pa što si navalila da se zaposliš? Ajde da se dogovorimo, ja ću ti slati pare, hranu, svega, a ti mi unučad pazi!’ I tako je bilo. Ostala sam doma i nikad se nisam pokajala. Onda se slušao svekar, a danas se ne sluša niko!“ – istakla je teta Mila.

Jelena Danilović