Konkursi, takmičenja, nagrade, riječi koje opominju, preispituju, nadahnjuju, a proistekle iz srca jedne čiste mlade duše, prepoznate su i vrednovane. Odraz su stava posve iskrenog bića, iza čijeg se osmijeha naslućuju sušta dobrota i potreba da se ljubav prema pisanoj riječi na najljepši način uobliči.
Sa puno pažnje, u poeziju, priču ili pripovijetku, svoje misli odavno već pretače Doroteja Radanović, učenica trećeg razreda Gimnazije „Jovan Dučić“ Trebinje. Gimnazijalka koja je i kao osnovac sa lakoćom prelazila preko papira, ostavljajući mu da čuva ono čime ga daruje. Jer to što ova šesnaestogodišnja djevojka u sebi nosi čisti je dar. Zato joj svaka nagrada koju je dobila istinski i pripada.
„Kod sebe sam od ranog djetinjstva prepoznala da volim da se izrazim pisanjem. Mislim da je prelomni momenat bio u sedmom razredu osnovne škole kada sam se prvi put takmičila iz srpskog jezika i prvi put se plasirala na takmičenje. To mi je dalo krila da nastavim da pišem i da se i u srednjoj školi takmičim iz srpskog“.
Osim pisanjem eseja i radova na određenu temu, Doroteja se takmičila i iz gramatike i pravopisa, ove godine, pobijedila je na republičkom takmičenju iz srpskog jezika. Pored toga što je republički prvak, osvojila je i prvu nagradu na konkursu Filozofskog fakulteta u Sarajevu „Mladi srbista“. Ponosni je vlasnik i druge nagrade na republičkom konkursu povodom obilježavanja Dana RS, pohvale na konkursu povodom obilježavanja stradanja u Jasenovcu, kao i treće nagrade na konkursu povodom obilježavanja 30 godina postojanja Crvenog krsta RS.
Nagrade su dobrodošle. Vjetar su u leđa. Podstrek i potvrda. Ali i da su izostale, njene bi tanane misli pronašle svoj put kada piše iz čiste ljubavi.
„Nagradama se radujem, ali mi nisu presudne. Za takmičenje iz gramatike i pravopisa, spremala sam se baš s ljubavlju, ništa mi nije bilo teško i nisam ciljala na nagradu. Kada je došla, bila sam još srećnija. Jesam je priželjkivala ali nisam očekivala. U početku su mi nagrade na konkursima djelovale prilično apstraktno, nisam ni pomišljala da mogu meni da pripadnu. Međutim, sa prvom sam shvatila da to što pišem ipak ima vrijednost i da je to neko prepoznao. Nakon nje, ostale nagrade nastavile su samo da se nižu“, iskreno nam reče Doroteja, koja se sa Vukovom diplomom upisala u srednju školu, a sa svim peticama nastavila dalje i kroz gimnaziju.
Voli sve predmete i odlično joj idu i prirodne i društvene nauke te se u osnovnoj školi takmičila i iz matematike, fizike, istorije, recitovanja. Apsolutno svestrana, gramatika je, za nju, poseban izazov.
„Gramatika, književnost i pisanje su priče za sebe. Svaka ima svoju čar ali gramatika je ipak na posebnom mjestu.
Pronalazim sličnosti između srpskog, fizike pa čak i matematike jer srpski i gramatika mogu biti dosta komplikovani, poput matematičkih zadataka. Ponekad nad nekom gramatičkom dilemom se zamislim više nego kada bih rješavala neki komplikovaniji zadatak. Gimnazija nije teška kako je često predstavljaju. Organizujem vrijeme i stižem sve“.
Da sve postiže sa lakoćom, to nam je već jasno. Na isti način prilazi konkursima i nema problema sa tim da li je riječ o zadatoj ili slobodnoj temi. Ako smatra da ima adekvatan odgovor sa radošću se prihvata novog izazova. Voli da piše za konkurse jer joj oni daju slobodu u odabiru forme. Birala je akrostih, pjesme u prozi, klasične eseje.
„Konkurs pruža slobodu jer mogu da izaberem da li ću pisati poeziju ili prozu, šta mi je prikladnije za temu koju su zadali. Kroz različita izražavanja i književne vrste mogu da iznesem svoje mišljenje, samo malo poetičnije obrađeno. Inspirisana, ponekad napišem i rad u formi sa kojom se do tada nisam susretala u planu i programu.
A zahvaljujući svojoj profesorici srpskog jezika i književnosti Tatjani Luburić, koja je od početka podržava i prepoznala je njen talenat, uz zaleđe koje ima i u porodici, ova srednjoškolka iz sebe lako može da izvuče samo najbolje.
„Profesor igra ogromnu ulogu u tome da li ćemo zavoljeti neki predmet ili ne. Moja profesorica me, zaista, podstiče da iznova pišem, da se tamičim i njena podrška mi znači!“
Priliku da od svojih, ali i drugih profesora neprekidno uči, odavno je spoznala. Zato je iskoristila i priliku da 15 dana ovog ljeta provede u Tršiću na radionici lingvistike, na koju je otišla kao prvonagrađena od strane Filozofskog fakulteta u Sarajevu.
Doroteja sa profesorom i polaznicima radionice o žargonizmima u Tršiću
„Bilo mi je baš zanimljivo steći nova saznanja, posebno što je riječ o oblastima koje se u školi ne obrađuju, a prenosili su nam ih profesori doktori nauka i magistri, predavači sa fakulteta. S druge strane, pored tog aspekta što sam učila nešto novo, bilo je dosta mojih vršnjaka i stekla sam mnogo novih poznanstava. Prijateljstva mi veoma znače, iako na prvi susret i razgovor djeluje da smo jako slični i da nas povezuju ista interesovanja, ipak smo prilično različiti tako da je posebna draž i veliko bogatstvo razmjenjivati znanja i iskustva, a samim tim imati širinu pogleda na svijet. Radionica je bila prilagođena srednjoškolcima, slušali smo predavanja iz različitih oblasti. Osim brojnih predavanja, pohađala sam i radionicu o žargonizmima. Smisao radionica je bio da mi započnemo naše naučne radove, što je još jedna potpuna novina za mene i veoma značajno iskustvo. Okušala sam se u pisanju naučnih radova, zanimljiv mi je taj složen postupak pronalaženja građe, analize riječi i svega što taj proces sa sobom nosi“.
Dok s jedne strane razmišlja o ozbiljnim lingvističkim pitanjima, ova gimnazijalka vremena ima i za druženja sa prijateljima i izlazak u grad. Njena velika ljubav je i muzika, svira harmoniku, završila je Osnovnu muzičku školu Trebinje i, kako nam reče, i dalje njeguje tu strast. Član je Crkvenog hora, a kad god može, u slobodno vrijeme čita knjige. A, čita sve, kaza nam. I djela savremenih pisaca, modernu beletristiku ali i ona svevremena djela, domaće i strane klasike.
„Knjige su neizostavan dio mog života. Najbolji izvor saznanja, novih iskustava, na kraju krajeva bijeg od realnosti. Kada neku knjigu ne mogu da nađem, tada je čitam u elektronskoj formi, mada više volim da osjetim papir pod rukom i miris knjige. To je posebno iskustvo i drago mi je da knjiga opstaje!“
Zajedno sa drugovima iz škole angažovana je i oko pisanja časopisa „Gimnazijalac“, čiji je drugi broj izašao krajem ove školske godine. Drugačiji način pisanja, samim tim joj je prilično inspirativan.
Sa promocije časopisa “Gimnazijalac”
„Časopis je pokrenut na inicijativu učenika, što su profesori prihvatili i izraslo je u jednu veoma lijepu zamisao. Prvi broj bio je posvećen stogodišnjici Gimnazije, a tema drugog broja je bila kultura. Imamo i naše stalne rubrike i teme koje se mijenjaju u zavisnosti od glavne teme broja. Pomažu nam profesori-koordinatori, koji na kraju sve sublimiraju i pregledaju. Kada počne nova školska godina, kreću pripreme za treći broj „Gimnazijalca“. Ovo mi je baš zanimljivo, drugačije je pisati novinarski članak od onoga što inače pišem. Novo mi je i uzbudljivo, a taj istraživački momenat mi je jako interesantan“.
Nama je interesantno sa koliko predanosti se odnosi prema svemu što radi. Posebno, sa koliko ushićenja se osvrće na još jedno njeno takmičenje – Đurđevdanski festival.
„Imala sam devet godina kada sam nastupala na ovom festivalu sa pjesmom „Ljetnja luka“. Meni je to jedno sjajno iskustvo i sjećam se da sam na binu izašla bez bilo kakve treme i stege. Osjećala sam se prijatno da izađem pred pun „Borik“ i da pjevam. Mislim da mi je to značilo i za sve što sam kasnije prolazila, u tom smislu da danas nemam strah od javnog nastupa. Po mnogo čemu jedno dragocjeno iskustvo!“
Dorotejinim interesovanjima, čini se, nema kraja. Premda još uvijek nije odlučila šta bi studirala i čime bi se bavila, u jedno je sigurna – pisanje i čitanje zauvijek će ostati neizostavan dio njenog života. Šta god da odabere, ne sumnjamo da će biti odlična. Želimo joj samo da u toj odluci dobro oslušne svoje srce i svakim budućim korakom dosanja i svaki svoj san!
- Autor: Maja Begenišić
