Slučajno poznanstvo mladog pjesnika iz trebinjskog sela Podvori iz Ljubomira, Predraga Janičića i Aleksandre Nikolić /20/ iz Beograda, učinilo je da njeno srce napravi nesvakidašnji izbor i da velegradski asfalt zamijeni seoskim brdima, štiklu opancima, a splavove i kafiće sijelima i druženjem uz gusle i epske pjesme.
Srce ove mlade djevojke je zaigralo pri prvom susretu sa nadahmnutim Trebinjcem, a hercegovačka ganga, nekoliko stihova iz „Gorskog vijenca“, učinili su svoje i dvoumljenja nije bilo – Predrag i njegovo selo su ono što želi.
Odrekla se Garde vojske Srbije gdje je trebala da stupi, a nije joj smetalo ni saznanje da će u dvije male prostorije sa vanjskim kupatilom da živi sa mužem, djeverom, svekrom, svekrvom i bakom, naprotiv, kaže, da se radovala velikoj porodici, zajedničkoj pjesmi, smijehu i veselju.
OVAKO JE BILO
„Odrastao sama u Ljubomiru na koljenu đeda Veljka Janičića i od malena sam volio tradiciju i običaje. Uz njega sam zavolio i gusle i epsku poeziju, a imao sam sreće da nađem ženu koja voli iste stvari, pa čak i da piše“, kaže Predrag koji je želio što slikovitije da dočara svoj život na selu i poznanstvo sa izabranicom svog srca.
Iako je autor više desetina pjesma, a o njemu napisano mnogo priča, ovaj put u centru pažnje bilo je poznanstvo sa mladom Beograđankom koja je napustila velegradski život i došla u malo, krševito hercegovačko selo.
„Posjećujem sve festivale gusala, tako da sam otišo i na onaj u Beogradu u maju prošle godine. U holu sam sreo jednu đevojku. Kao i sve druge mi se učinila, ali eto čuda. Ona meni priđe i pita me: ‘Jesi li ti pjesnik Janičić’ .Ja iznenađen da i u Beogradu znaju za mene, ali mi imponuje pa brže bolje pružih ruku i rekoh: ‘Jesam, čast mi je’, a ona uzvrati“, prisjeća se Janičić.
Vidjeli su se sutradan, nakon čega su otišli svako na svoju stranu do skorog viđenja.
„Upoznali smo se, bili zanimljivi jedno drugome. Bila je drugačija od ostalih koje sam do tada sretao – jednostavna, voljela je ono što i ja volim – gusle, epsku poeziju, kupila me stihovima Gorskog vijenca koga zna napamet“, kaže Predrag.
Dodaje da joj ništa nije krio, ni gdje živi, na da želi da nastavi djedovim stopama, na što je ona pristala i bila oduševljena da živi na selu, jer su njeni iz Gruže, iz Knića.
Nakon sedam mjeseci ljubavi na daljinu, tokom kojih su se samo tri puta vidjeli, Predrag je sa kumom Radovanom Lečićem otišao u Beograd, ali ne sa namjerom da mladu dovede kući. Ipak, za svaki slučaj, u Bileći su kupili veliku jabuku kako nalažu stari hercegovački običaji i pravc prema Srbiji.
„Po našem običaju kada momak đevojku išće – ili kada joj zatraži ruku kada bi se to prevelo, ne prosi je nego joj da jabuku. Ukoliko prihvati jabuku ona je obećana tome momku i on od tada preuzima vođstvo“, kaže Predrag.
UZEO DJEVOJKU PA U SRED BEOGRADA ZAPJEVAO GANGU
Prvo su otišli u stan gdje je Aleksandra bila sa majkom, a koja mnogo nije znala o ovoj vezi, kao ni otac, ni dva brata i sestra.
„Rekli smo joj da se svi vraćamo zajedno za Hercegovinu. Ona je odgovorila da možemo samo nas dvojica. Ja, ponosni Hercegovac malo se pridigoh, pa onako kao srdito udarih šakom od sto, čaše se zaljuljaše i kažem Aleksandri, koja se već bila spakovala, da krećemo. Ispred stana, u sred Kaluđerice, ja zapjevah ‘Zbogom ostaj, zbogom ostaj đevojačka majko’, a Radovan me, kumovski podrža“, priča Janičić.
Sa jabukom u ruci Aleksandra se sa dva Hercegovca, nakon što su svratili u hram Svetog Save na Vračaru, uputila u nepoznato.
Tokom puta Predrga je javio roditeljima da dovode mladu, da budu spremni i da okupe komšije, rodbinu i prijatelje, što niko nije vjerovao, ali su ih, ipak, u Podvorima dočekalo njih stotinak, sa harmonikom, guslama i pjesmom.
„Kada smo bili u autu rekao sam Aleksandri: ‘desnom nogom zakorači preko praga, s desne strane poljubi dovratnik na vratima, prekrsti se, a kada uđeš čekaće te jedan đed, ti se sagni i poljubi ga u ruku, a on će ti nazdraviti’ i tako je i bilo, ona je sve ispoštovala. Sve je bilo kao da smo uvježbali“, kaže Predrag.
Dodaje da je iznenađen kako se brzo uklopila i prihvatila hercegovačke običaje i naglašava da joj je postavljao i neka trik pitanja, pokušavaju da otkrije kakva je i da je zato znao da će ovakva da bude.
„Ja sam joj jednom u šali u kojoj je, moram da kažem, bilo i dosta zbilje, rekao: ‘moja je majka osma kod roditelja, ja ti ne mislim ispod toga. Ona meni na to kaže: ‘slušaj ti pjesniče meni je majka 11-ta kod roditelja, pa da znaš ja ti ne mislim ispod toga“, priča Janičić.
Imaju dosta planova, ali kažu da ne pate za luksuzom.
„Najosnovnije bi bilo da dobijem posao, jer ako čovjek nema stabilan posao ne može da napreduje. Otac trenutno radi u Industriji alata, majka ne radi, ja niđe, mlada niđe, brat student, baba najniža penzija. Babina penzija i očeva plata ne mogu da zadovolje bratove troškove studija u Podgorici. Fala Bogu ono što je najvažnije je da smo svi zdravi, vrijedni, radni, imamo sedam krava, ne damo se“, kaže Janičić.
Svojim dolaskom ova mlada Beograđanka nije unijela živost samo u kuću Janičića već i u cijelo selo, gdje je za vrlo kratko vrijeme naučila imena svih stanovnika, njihove djece, godine starosti, a njena šala i želja da im pritekne u pomoć mještane ostavlja u nevjerici, pa kažu: „naše djevojke kao da su rođene u Beogradu, a ona ovdje“.
„Kada sam ga prvi put vidjela srce mi je zaigralo i krenula sam prema njemu. Morala sam mu prići pa šta bude. Povratka nije bilo .U tom trenutku sam osjetila kao da sam pronašla svoju drugu polovinu koja se odmah uklopila i teško da se može razdvojiti“, kaže Aleksandra i dodaje da joj je bio drugačiji od momaka na koje su navikle beogradske djevojke.
Ova mlada djevojka je u to vrijeme trebla da počne da radi u Gardi Vojske Srbi, ali je znala ako se odluči na ovaj korak, da će cijeli tok priče ići drugačije, što nije željela.
SA PREDRAGOM BIH ŽIVJELA I NA VRHU LEOTARA
Predragova iskrenost je ovu mladu Beograđanku posebno privukla, a povjerenje koje je osjetila odmah na početku je bilo njen pokretač ljubavi.
„Uvijek sam voljela kod njega iskrenost i znala sam donekle šta me čeka, ali ono odnekle nisam mogla ni da pretpostavim. Običaji su drugačiji, bilo je na početku malo čudno i neobično ali ja sam to sa sobom presjekla u Beogradu. Da sam sa njim trebala da živim na vrhu Leotara išla bih bez dvoumljenja“, kaže Aleksandra.
Voli da se šali posebno „na račun“ svekrve sa kojom ima odnos kao sa majkom i drugaricom.
„Svekrva me o jadu živom zabavi, hoće da je glavna, ali ni ja se ne dam. Previše se opustila. Nekada je ljuća od šargana, zato je za kaznu pošaljem da ona obavlja poslove oko krava, a ja se držim šerpe, pita, kolača, hljeba. Ništa to meni nije teško. Nekada svekrva i baka počnu te kuhinjske poslove, a ja završim, a nekada i počnem i završim“, smijući se priča Aleksandra dok je grle svekrva Slavka i baba Mila.
Kaže da je ovo tek prvo poluvrijeme, a da slijedi drugo, nakon što potpiše papire za brak 19. aprila, te dodaje da je familija postala i opreznija kada su saznali da je trenilara borilačku vještinu „krav maga“.
Želi i da nauči krave da muze, ali i druge seoske poslove, da bi mogla „rame uz rame“ da ide sa ostalim članovima domaćinstva.
„Sjela ja ispod krave pa povuci-potegni. Gleda ona mene, ja nju, ali nije mrdala .Valjda joj je bilo dobro. Ja sam se o jadu zabavila. Pomuzla sam pola litra mlijeka i ništa mi u životu nije bilo slađe, bolje mlijeko nikada nisam pila“, kaže Aleksandra.
PREDRAG NIJE LjUBOMORAN, JER SAM SAMO MEĐU KRAVAMA
„Predrag je krpuša da veći ne može biti. Nije ljubomoran jer nema na što, idem samo među krave, kada bi se malo sredila i otišla do grada možda bi i bio“, šali se Aleksandra.
Ističe da je ne ineresuju izlasci u grad, noćni provodi, već da samo uživa u društvu Predraga i da idu na guslasrke večeri.
„Ovo je tek naše zabavljanje. Imamo mi kuću i u gradu, pa eto ako hoće djever kada se oženi može sa svojom ženom da ide u Tebinje slobodno. Ja sebe ne vidim u gradu već na selu. Predrag je meni rekao ja iz Ljubomira i da ne planira nigdje odatle, tu mu je đedovina i ja to poštujem. Proširićemo, ako Bog da, kuću, a voljeli bismo i dosta djece. Jedno po jedno – jedan fudbalski tim. Meni je žalosno da u seoskoj školi ima samo troje djece“, kaže Aleksandra.
Ističe da je odrasla u gradu, ali da je uvijek voljela da ode do Crne Gore odakle joj je porijeklo i da je uvijek privlačilo selo.
„Mnogo su veće prednosti odrastanja na selu nego u gradu. Želim da djecu odgajamo na Ljubomiru, da su na svježem vazduhu, piju planinsku vodu, jedu zdravu hranu, da odrastaju uz gusle, epsku pjesmu. To nema cijenu“, kaže Aleksandra.
Predragov otac Tomislav kaže da im je sin uvijek govorio da će se oženiti samo ukoliko nađe curu koja voli epsku poeziju, život na selu, da ne bude našminkana.
„Ja sam mu rekao – ti si momak dovijeka. Često sam sa rodicom Mirom Ivanković pričao o Predragovim zahtjevima, ali, evo, hvala Bogu, sve je to našao. Uz to i mlada piše pjesme, pjeva uz gusle, pa nam je svako veče svadba u kući“, kaže Tomislav.
Predrag i Aleksandra sudbonosno „DA“ izgovoriće 19. aprila u crkvi na Ljubomiru, gdje će se nakon više od 70 godina po prvi put obaviti vjenčanje, nakon čega će kolona vozila umjesto kroz grad proći uskim seoskim puteljcima.
Nek’ im je sa srećom!
ZABRANjENO SVAKO KORIŠĆENjE TEKSTA I FOTOGRAFIJA BEZ PISMENE DOZVOLE PORTALA!
