Za most u Mostaru kažu da je odvažno i hrabro arhitektonsko rješenje, višegradski važi za stameno zdanje kojem plahovita Drina ništa ne može, dok se Arslanagića/Perovića most u Trebinju smatra najelegantnijim biserom osmanske mostogradnje.
Trebinje je grad sa više od 20 mostova zbog čega ga mještani s ponosom nazivaju i „malom Venecijom“, a po ljepoti, starini i neobičnoj sudbini najviše pažnje privlači Arslanagića ili Perovića most dug 92 metra za koji se pretpostavlja da je građen 1573. godine.
Magistar arheologije Đorđe Odavić kaže da su o nastanku mosta nad Trebišnjicom ispredane brojne legende, a da je prema najpoznatijoj most izgrađen po nalogu izvjesne kraljice u trebinjskom kraju, nakon što se njen sin utopio u potoku koji se ulijevao u Trebišnjicu, a vladarka nakon tragedije naredila da se potok zatrpa.
„Izvor je godinama zatrpavan, ali je potok ipak izbio nešto dalje, pa je kraljica naredila da se napravi most“, ispričao je Odavić Tanjugu.
Druga često prepričavana legenda kaže da je carigradskog sultana u jednoj bici čuvao izvjesni Kustura iz Hercegovine koji je kasnije, u znak zahvalnosti, nagrađen velikom sumom zlatnika.
Između Trebinja i Herceg Novog napravio je han, ali je imao toliko novca da je želio da izgradi velelepni most.
Prema riječima Odavića, istorijski izvori svjedoče da je most podignut po nalogu Mehmed-paše Sokolovića koji ga je izgradio u spomen na stradalog sina.
Da je most počeo da se gradi 1568. godine, kaže Odavić, pokazuju arhivi iz Dubrovnika i spisi u kojima se navodi da je 10 tamošnjih zidara bilo angažovano na ovoj građevini.
„Kad je most završen, dubrovački trgovci su se žalili Sokoloviću kako im na mostu naplaćuju velike carine i dažbine“, priča sagovornik Tanjuga o mostu nazvanom po Arslan-agi, koji se krajem 17. vijeka doselio u Trebinje i dobio dozvolu od sultana da naplaćuje mostarinu.
Podaci o izgradnji mogu se naći, ukazuje Odavić, i u spisima francuskih putopisaca, Kanea i Leskapolijea koji na putu iz Srbije ka Dubrovniku bilježe da je u izgradnji most u Trebinju.
Odavić navodi da je zbog monumentalnog izgleda Arslanagića most izazivao pažnju i svjetskih arhitekata i istoričara iz 19. vijeka koje je ovo zdanje, kaže, podsjećalo na most Alkantare u Toledu u Španiji koji je, takođe, iz rimskog perioda.
Kako Odavić navodi, specifičnost mostu daje i asimetrija koja je prema pojedinim navodima posljedica asimetrije terena, dok je prema drugim tvrdnjama na izgled mosta uticalo to što je nekoliko puta obnavljan.
Most je pretprio oštećenja u Drugom svjetskom ratu 1943. godine, ali i 1956. godine pod naletom plahovite Trebišnjice.
Osim Arslanagića mosta, za Trebinje su značajna još dva mosta: kameni ostaci građevine iz rimskog doba i kameni most izgrađen 1931. godine kada je željezničku prugu iz Trebinja trebalo produžiti do Bileće, Nikšića i Podgorice.
„Tada je napravljen taj prelijepi most koji je sada pod vodom. Postoje inicijative da se premjesti i nadamo se da će doći vrijeme kada će biti više novca i mogućnosti za to. Sada most može da se vidi samo kada se vrše godišnji remonti u hidroelektrani i kada nivo jezera drastično opadne“, istakao je Odavić.
Most zbog izmještanja nije na listi svjetske kulturne baštine
Zbog neobične sudbine trebinjski most nije proglašen svjetskom kulturnom baštinom poput mostova u Mostaru i Višegradu, iako pripadaju istoj epohi i građeni su u približno isto vrijeme. Naime, Arslanagića most je zbog izgradnje hidrocentrale 1965. godine bio potopljen, a najpoznatiji stručnjaci u tadašnjoj Jugoslaviji procijenili su, kaže Odavić, da ga treba izmjestiti na drugu lokaciju.
„Izmještanje mosta trajalo je od 1966. do 1972. godine, skidan je i obilježen kamen po kamen i premješten nekoliko kilometara nizvodno. Pravilo je da se izmješteni mostovi ne mogu naći pod zaštitom Uneska i zato Arslanagića most nema takav status“, objašnjava Đorđe Odavić.
Tanjug
