U vrijeme prvomajskih praznika počela je sadnja duvana na području Popovog polja. Iz godine u godinu, u nekoliko dana do Đurđevdana, počne i sjetva kukuruza i sadnja duvana, ali ove godine nešto ranije je krenula sadnja duvana na ovom području, na ranije pripremljenom zemljištu.
Ispod sela Veličani, na prostranoj njivi, uz mobu i pomoć dva traktora, zatekli smo sadioce, Jovana Vujovića i Milivoja Kosjerinu, koji su sa područja Ljubinja, ali sadnju već drugu godinu obavljaju na zakupljenom zemljištu u Popovom polju.
I ovaj put, kako to uobičajeno čujemo u prvom susretu, ova dva mlada poljoprivrednika odlučila su se za sadnju duvana sa velikom neizvjesnošću, uz rizik u investiciji koja, po njihovim riječima, nije mala.
O odluci da se opredijele za sadnju duvana Milivoje nam ističe: “Već godinama radimo zajedno, od sadnje do branja i sušenja. Djeca su još uz nas i to je u berbi vrlo značajan faktor koji još mašine nisu zamijenile. Imamo i svoje sušare, što je ovu proizvodnju učinilo mnogo lakšom i efikasnijom u odnosu na nekadašnje nizanje i sušenje. Ali i danas duvan traži veliki rad i ulaganja.”
Često puta, nastavlja Milivoje, kaže da je sadnja duvana kao igra na sreću.
“Prođu godine da sadioci samo životare. Sadiš, radiš, i taj veliki rad i porodično zalaganje ne daju ti da umreš. Dođu godine kad te niko ne pita ima li igdje kutija duvana, niti ima bilo kakve podrške države, a onda dođe jedna godina da se debelo pokaješ što nisi zasadio bar vrt duvanom. Naš doboš sreće smo zajednički zavrtili Jovan i ja, a pravi rezultat našeg rada možemo vam reći tek dogodine”, naveo je Milivoje.
Odlučili su se za sadnju na skoro pola hektara sorte Virdžinija.
“Već nekoliko godina smo ulagali u sušaru i sadilicu, a ove godine očekujemo da makar vratimo ono što smo investirali prethodnih godina”, zaključio je Milivoje.
Nimalo manje neizvjesnosti u gajenju duvana nije pokazivao ni Jovan Vujović.
“Naši dobri komšijski odnosi dali su dobar rezultat i na polju. Odlučili smo da investiramo u opremu i sadnju, a bojazan za zaradu ne manjka. Nema organizovane proizvodnje na nivou države i onda se naša neizvjesnost povećava. Činjenica je da treba nešto raditi i uposliti porodicu da se osjeća vrijedno i organizovano, a za postignuti rezultat i zaradu moramo biti optimisti da bismo opstali u poljoprivredi”, rekao nam je Jovan.
