Ivo Andrić, jedini nobelovac s naših prostora, samotnjak u svim biografijama, 30 godina je volio i čekao jednu ženu, ljubav svog života, Milicu Babić.
U njegovim književnim djelima srećemo lepezu ženskih likova, seoskih i gradskih djevojaka, gospođa i kontesa, ali samo jedna od svih njih je “Jelena, žena koje nema”- pripovijetka bez fabule, u kojoj je Andrić iznio osjećanja za koja niko nije slutio da zaista postoje duboko u njemu. Svi su mislili da je Jelena samo plod piščeve mašte, ne sluteći pravu bujicu osjećanja čovjeka koji zaista dugo i iskreno voli jednu ženu koja ne može biti njegova – pa je zato nema.
Andrić, poznat po svojoj zatvorenosti, decenijama je bio čuvar svoje tajne. Neki su ga smatrali samotnjakom, ne znajući da je bio zaljubljen u kostimografa Narodnog pozorišta u Beogradu, ženu svog prijatelja Nenada Jovanovića (novinar i prevodilac), ženu kojoj se nije nadao, ženu koju nema, ali koja, kao plod njegove mašte, često dolazi kod njega na raznim mjestima, u raznim situacijama, daleka, divna, nedostižna!
Uprkos činjenici da je tokom tri decenije poznanstva s “grešnom ljubavi”, kako je primitivna sredina opisivala njegov odnos s Milicom, Ivo čestim putovanjima bježao od nje, još češće se vraćao na druženje s njom i njenim suprugom.
Ivo i Milica su se najvjerovatnije upoznali prije nego što je njen muž Nenad Jovanović dobio posao u ambasadi u Berlinu (na zahtjev Andrića koji je tada bio ambasador). Prema tvrdnjama prijatelja, Andrić nije skrivao svoju opčinjenost prelijepom ženom, sedamnaest godina mlađom od njega, koju je postavio da bude domaćica na njegovim prijemima pošto je bio neoženjen. Takav prijateljski odnos njih dvoje su zadržali od 1939, pa sve do smrti njenog muža Nenada.
Andrić je i svoje kapitalno djelo “Na Drini ćuprija”, kada je objavljeno u martu 1945, poklonio bračnom paru Jovanović s posvetom u kojoj izražava nadu da će se Nenad uskoro vratiti kući iz logora, što se i dogodilo krajem 1945. I tako se druženje utroje nastavilo.
Svojoj Milici nastavio je svakodnevno da piše pisma koja je slao na adrese gdje ona tek treba da stigne, kako bi je pošta dočekala i iznenadila. Do Nenadove smrti, sva pisma počinjala su riječima: “Dragi prijatelji,” i svako je bilo potpisano nadimkom koji mu je Milica dala prije jednog njegovog polaska na put – Mandarin. Ovakav način ljubavne igre prihvatila je i ona. Ne nadajući se ničemu, Andrić je strpljivo čekao.
– Znam da se svuda i svagda može javiti Jelena, žena koje nema. Samo da ne prestanem da je iščekujem!
Konačno zajedno
Kada je Nenad preminuo 1957. godine, nastupio je period nepodnošljivog ljubavnog jada zakletog neženje koji više nije mogao ni htio da živi bez nje, pozorišne slikarke, kako je imao običaj da naziva Milicu. Godinu i po kasnije, 1958. su sklopili brak. Time kao da je potvrdio svoju čuvenu rečenicu: “Ništa ne biva prije nego što treba biti”.
Tek tada priznao je da je pišući priču “Jelena, žena koje nema” imao na umu svoju sadašnju suprugu.
Šezdesetogodišnji Andrić nastavio je da sa svojih putovanja piše ljubavna pisma u kojima se, poput nestašnog tinejdžera, udvara sada svojoj supruzi Milici.
Ubrzo nakon toga, 26. oktobra 1961. stigla je vijest da je roman “Na Drini ćuprija” ocijenjen kao remek-djelo jugoslovenske književnosti i da je njegov autor dobio Nobelovu nagradu. Pisac je za to saznao vraćajući se iz uobičajene šetnje od novinara koji su ga sačekali na ulici ispred stana.
Kamere su za vječnost zabilježile trenutak kada je s Milicom prvi put nazdravio. U raskošnoj kraljevskoplavoj plesnoj haljini s velikom crnom mašnom u srebrnoj kosi, Milica mu je bila pratnja kada je kročio u svečanu salu u Stokholmu gdje je održana ceremonija uručenja nagrade.
Nakon ovog trijumfa započela je njihova duga borba s Miličinom bolešću, teškim oblikom artritisa koji će je indirektno i usmrtiti, jer su lijekovi oslabili srce koje ju je izdalo. Do posljednjeg dana on joj se javljao sa svih svojih putovanja oslovljavajući je s “Drago moje lijepo”, a potpisivao s “Grli te nježno tvoj Ivo Mandarin”, odajući na taj način bliskost koju su njih dvoje dijelili.
Milica je poslije duge i teške bolesti preminula 1968. godine, a on je nastavio da je voli i poslije njene smrti.
Evo šta je zabilježio:
– Sada vidim – naša je sudbina da sagorimo. Uvijek sam tako osjećao svijet i sebe u njemu, iako nisam uvijek imao snage ni mogućnosti da toj istini pogledam u oči i da je mirno prihvatim. Sad, kad je sve dobro moje u jednom trenu izgorjelo, vidim jasno: sve što se na zemlji rađa i pod suncem živi ide tim putem. I tome ne treba tražiti razloga, smisla ni objašnjenja.
Nakon Miličine smrti, Andrić je svoje društvene aktivnosti sveo na minimum, puno je čitao, a malo pisao. Zdravlje ga je polako izdavalo, zbog čega je često boravio u bolnicama i toplicama. Preminuo je 14. marta 1975. U Aleji zaslužnih građana, u Beogradu, 24. aprila 1975. godine, nedaleko od groba supruge Milice, položena je urna s pepelom Ive Andrića, napravljena od zemlje donesene iz piščevog zavičaja.
Novosti
