Uvijek se ponosimo uspjesima naših mladih sugrađana, a posebno onda kada njihovi izbori nisu utabane staze, kada dokazuju da i iz malih sredina mogu krenuti veliki snovi i da umjetnost nije privilegija velikih gradova, već hrabrost onih koji se usude da je nose u sebi. Upravo takav put izabrala je Zoja Perović, student četvrte godine režije na Akademiji scenskih umjetnosti Univerziteta u Sarajevu.
Nedavno je na Akademiji obilježena 44. godišnjica postojanja, a jedna od nagrada za najbolje studente u protekloj akademskoj godini pripala je upravo Zoji, kao najboljem studentu Odsjeka za režiju. O priznanju nije ni razmišljala, ali je ono svakako potvrda velikog truda i dokaz da je izabrala dobar put.
Naravno da trud i napor nisu mogli ostati nezapaženi, a tako je bilo i na nižim godinama studuja, tokom kojih se naša mlada sugrađanka dokazivala radom. O tome govore i desetke u njenom indeksu, a pomenućemo samo one iz Scenarija na prvoj i drugoj godini, za koje oni koji se bolje razumiju u ovu oblast kažu da su „ravne čudu“.
Sa dodjele nagrade za najboljeg studenta Odsjeka za režiju
„Moram da priznam da su te desetke meni stvarno bile čuda. Jedna je bila za scenario za kratkometražni film koji sam pisala po nazivu ‘Hej, tako se ne kaže zbogom’ i kasnije na drugoj godini za scenario koji se zove ‘U utrobi’. Sa ovim drugim sam išla na ‘Zagreb film festival’, gdje sam ga zapravo predstavila njihovom žiriju i koji sam razvijala u Zagrebu, u okviru ‘Industrija mladost’, programa za mlade reditelje i autore. Osim što volim da režiram, zaista volim i da pišem svoje scenarije, da budem i autor svojih tekstova koje kasnije ekranizujem ili postavim u pozorištu“, ističe Zoja.
O značaju učešća na festivalu u Zagrebu, govori i činjenica da su na njemu debitovali danas poznati reditelji, poput Stiva Makvina, Ksavijera Dolana, Andreja Zvjaginceva, Džefa Nikolsa, a i Zoja je stekla dragocjena iskustva.
ISKUSTVO KOJE MIJENJA NAČIN RAZMIŠLJANJA
„Pet dana smo bili na ‘Zagreb film festivalu’ i utisci su stvarno divni. U Zagreb sam otišla sa svojom koleginicom, producentom Ednom Krasnić, s kojom sam se povezala upravo preko tog mog scenarija. Ona je bila u ulozi producenta, a ja kao reditelj i scenarista. Akademija je nas izabrala za predstavnike Bosne i Hercegovine na ‘Industrija mladost’ programu gdje se zapravo pet dana takmiče timovi od po dva studenta iz svake države bivše Jugoslavije. Tokom tih pet dana radimo na našim scenarijima i predstavljamo ih publici, koja je bila veoma zadovoljna i predstavljanjem i samim projektom, za koji mi je želja da ga realizujem u rodnom kraju. Naime, htjela bih da snimimo taj film u Trebinju ili makar negdje u Hercegovini, jer je radnja smještena u toplom malom gradu koji je užaren od sunca. Pisala sam taj scenario imajući na umu kakvi su trenutni uslovi i kakve ja uslove mogu da imam kao student u narednih par godina. Voljela bih to da uradim, možda ne kao neku vrstu diplomskog rada, ali sigurno u par mjeseci nakon završetka studija.“
Reakcije publike na njene studentske filmove su odlične, a sigurno još snažniji utisak ostavljaju one koje dobija neposredno u pozorištu, nakon predstava. Na scenu je, u septembru prošle godine, postavila komad „Šuma“, koji je zapravo adaptacija pripovjetke Lane Bastašić, što je bila njena prva predstava dužeg formata.
„Predstava je imala dva igranja i za obje večeri su sva mjesta bila popunjena, a utisci su predivni. Prije toga smo na prvoj godini radili neku malu postavku predstave, što je više bila kao postavka jedne scene, a već na drugoj godini smo morali da savladamo cjelinu, odnosno cijeli materijal kao što je pripovjetka. Upravo je pripovjetka ‘Šuma’ premijerno predstavljena u Centru za kulturu, u jednom novotvorenom prostoru u Sarajevu. Bilo je veoma zanimljivo, možda i naročito zbog toga što je u pitanju neka vrsta alternativne scene, koja je zapravo više kamerna, tačnije stan koji je adaptiran da bude malo pozorište za mlade studente. Sjedila sam u publici i bilo je to prvo iskustvo gdje sam stvarno sa publikom doživjela neku svoju pozorišnu cjelinu“, kaže mlada rediteljka.
Ovo je za nju bila prilika da radi sa svojim vršnjacima, kolegama sa Odsjeka za glumu, a, iako studiraju na istom fakultetu, okupiti ekipu za predstavu nije tako lako kao što možda djeluje.
Ekipa filma “Šuma”
„Selma Spahić, koja je naš viši asistent, dok je preuzmela nagradu za jednog od najboljih profesora godine, istakla je koliko je važno da radimo zajedno. Jer, možda najveća greška i najveća mana Akademije je to što smo nekako odvojeni, zapravo svi radimo sami, svi radimo sopstvene vježbe, a uvezani smo samo po svojoj volji, po sopstvenoj inicijativi. Tako da je uvijek teško postaviti bilo koju predstavu. Okupili smo se oko teksta koji nam se svima dopao, oko postdramskog pristupa tekstu, koji je sam po sebi vrlo zanimljiv i vrlo neobičan. Odnosno, nije uopšte klasičan i rad na njemu je bila kao jedna vrsta radionice, okupljali smo se po tri sata dnevno i svi smo skupa to razvijali. Glumci su često dolazili do zanimljivih rješenja, imali smo i jednu koleginicu koja nije student glume, već produkcije, a odigrala je jednu od uloga. Jeste bilo teško, ali nekada, kada se nađu ljudi koji imaju jednak angažman kao neko čije je to glavni zadatak, što sam u ovom slučaju bila ja, proces stvaranja bude baš lijep“, poručuje Zoja.
Istu pripovjetku prethodno je pretočila i u film, a kaže da su život, pripreme i realizacija tokom pozorišnog i filmskog semestra potpuno različiti.
„Plašila sam se tog pozorišnog semestra, zato što sam toliko ‘sagorjela’ u prvom semestru, kada je trebalo da radim film i da snimim ‘Šumu’, u koju smo uložili ogromnu količinu napora i sredstava. To je bio moj prvi i do sada jedini film koji je koprodukcija. Moje koleginice Adna Rizvan i Azra Dževahirić, koje su mi producirale film, imaju svoju organizaciju ‘OKUP’ i one su priložile dio sredstava da finansiramo film. Kako je to organizacija koja je bazirana u Bugojnu, odlučile smo da tamo i snimamo i da, na taj način, zahvalimo gradu koji nam je ponudio odlične lokacije, ali i veoma zanimljive glumce. Snimali smo i u Gornjem i Donjem Vakufu, imali smo veliki ansambl, veliki autorski tim, popunjene sve moguće pozicije i svemu smo pristupili najprofesionalnije moguće. Film je ušao u postprodukciju, gdje smo naišli na neke male probleme, ali nadam se da ćemo, s obzirom da smo završili sve osim dizajna zvuka, uraditi i to, skupiti neka dodatna sredstva i taj film prikazati publici“, nada se naša mlada sugrađanka.
Najuspješnija njena predstava je „Adam i Eva“, rađena po motivima drame Miroslava Krleže, što je „veliki zalogaj“, ali svakako ne nešto s čim se Zoja nije uspjela izboriti.
„Kada sam priložila Miroslava Krležu kao prijedlog za tekst po kojem ću raditi svoju prvu cjelovečernju predstavu, profesori su pružili znatan otpor ka tom materijalu, koji je meni bio posebno zanimljiv, Razumjela sam otkud taj otpor, jer je tekst nekako arhaičan, teško se ‘probiti’ kroz njega, činilo se kao da će mi se potpuno oteti kontroli i preuzeti svoj život, a da ja tu neću moći da uradim nikakvu vrstu intervencije. Od prvog trenutka kad sam pročitala materijal, apsolutno sam znala da je to tekst koji moram da postavim na scenu. Stilski je vrlo zanimljiv, Krleža je tu miješao razne stilove pisanja, što je, samim tim, otvorilo meni mogućnost da stilski probam neke stvari koje su mi do tada bile potpuno strane. Mogla sam da uđem i u ekspresionizam i u nadrealizam i u realizam i da isprobam zaista različite stvari u pozorištu. Sve je bilo vrlo likovno, vrlo slikovito i to je neka vrsta pozorišta koju sam htjela da uradim, koju sam htjela da istražim. To je neko pozorište koje je, da tako kažem, bliže likovnoj umjetnosti, nego klasičnoj dramskoj, pozorište koje izgleda kao neka vrsta instalacije, koje je nekako skulpturalno. Krleža jeste neobičan izbor, ali je rad na predstavi po njegovoj drami bio proces u kojem je sve bilo tačno i sve se posložilo, tako da ne može biti drugačije i mora biti kako treba“, zaključuje Zoja.
U ovom procesu u potpunosti je nadgledala sve segmente predstave, od likovnog izraza i scenografije, preko muzike, do dizajna plakata.
„Budući da je riječ o prvom projektu koji je nastajao iz inicijalne slike i zamisli, bilo mi je važno da učestvujem u svakoj fazi rada kako bi konačan rezultat u potpunosti odgovarao početnoj ideji. Radila sam s Mirnom Ler, divnim scenografom koja je i saradnik na našem fakultetu na predmetu Likovno oblikovanje. Ona je inače profesionalni scenograf u Sarajevu, vrlo je stručna i imala sam veliku tremu od saradnje s njom. Međutim, u startu mi je rekla da se nećemo sputavati i da nećemo ništa od onoga što smo zamislili skloniti po strani, već ćemo ići ka tome da sve to realizujemo do tančina kako smo i zamislili. Ostala je vjerna tome i ja s njom, uz njenu podršku. Što se tiče muzike, sarađivala sam sa Vukom Milivojevićem iz Trebinja, što je išlo simultano, istovremeno uz ovaj proces, a za dizajn postera bio je zadužen kolega Amir Musli. Bilo mi je zadovoljstvo biti tu sve vrijeme, sa cijelom ekipom, sa glumcima, da nam ništa ne bi promaklo i da ništa ne bi kompromitovalo ono što smo zamislili“, ponosno kaže Zoja.
Iza nje je već više uspješnih projekata, ali je najnoviji radila sa posebnom emocijom. U pitanju je dokumentarni, a slobodno možemo reći i najličniji film.
„Nakon ‘Adama i Eve’ postala sam svjesna da je za mene nužno da radim stvari do kojih mi je posebno stalo i koje su meni nekako u osjećanju akutne i goruće. Zapitala sam se, ako pretpostavljam da je uspjeh ove predstave zapravo rezultat strasti u vezi koje sebe nisam lagala i koju nisam gurala pod tepih, šta je onda meni posebno važno da ispričam tokom ovog dokumentarnog filmskog semestra. I to je zapravo bila priča o mom tati, koji je 15 godina proveo snimajući mene, moje sestre i naše odrastanje svojom Soni kamericom. Predstavila sam taj prijedlog i mislim da rijetko ko doživi toliko lijep i isken odgovor i od profesora i od kolega, tako da sam znala da to ne može biti greška. Na to se ne nailazi uvijek, pa sam ostala pri svojoj ideji, iako mi je bilo stvarno zahtjevno raditi na nečemu što je toliko lično“, iskrena je Zoja.
Tokom ovog procesa, snimke iz djetinjstva prikazivala je pred profesorima i kolegama.
„Morala sam da budem spremna na to da se ogolim, da svi nekako dobiju ulaz u moje djetinjstvo, u moj dom, u to kako moje sestre izgledaju, kako sam ja izgledala, kako smo se ponašale, što smo radile i slično. Ali iskreno, bilo je vrlo terapeutski, zato što mi je bilo neizmjerno važno da ispričam priču o tati, tako da sam napravila film koji se zove ‘Kaseta 2025, volim te tata’, koji je zapravo sačinjen od arhivskog materijala mog oca. To su snimci koje je on snimio od rođenja mojih sestara pa do neke moje 13-14. godine. U pozadini je naracija, odnosno dijalog u formi intervjua sa mojim ocem, tokom kojeg zapravo pokušavam da nađem njega u tim snimcima. Pokušavam da pronađem šta, gdje, gdje ću ja moći naći njega unutar tih snimaka, jer je on sve vrijeme iza kamere“, pojašnjava Zoja.
Bez obzira na zadovoljstvo profesora onim što je uradila, za ovaj film je najvažniji bio sud njenog tate.
„Najviše mi je bilo stalo do toga šta će on reći. Mnogo smo razgovarali o tome i rekala bih da je zadovoljan, ali rekla bih takođe da ima smisla i što smo, po završetku filma, zapravo najmanje razgovarali o tom radu, u odnosu na sve druge radove o kojima smo razgovarali. Mislim da je taj film iskomunicirao između nas dvoje nešto na šta nismo imali šta da dodamo“, iskrena je ova talentovana djevojka.
FILM „DODATAK“ NAJVEĆI DOSADAŠNJI ISKORAK NA FESTIVALSKOJ SCENI
Razloga za ponos Zoja Perović svakako ima, a jedan od njih je sigurno i prikazivanje njenog kratkometražnog ostvarenja „Dodatak“ u programu „BiH filma“ u okviru „30. Sarajevo film festivala“ u avgustu prošle godine.
„Taj film sam radila sa kolegama sa Odsjeka za produkciju, tačnije imala sam priliku da režiram ispit kolege Mirana Bačevića sa ovog odsjeka. Ispit se zove Proces u žanru, a zadatak je snimiti proces ‘kuvanja’ u bilo kom filmskom žanru koji se nama dopada. Mi smo istraživali horor komediju, što je bilo poprilično neobično i poprilično van mog senzibiliteta, a opet sam, zapravo iz kontre, namjerno odmah pristala da to radim. Film je veoma zabavan i imao je dva prikazivanja na ‘Sarajevo film festivalu’ u okviru programa ‘BH studentskog filma’. To je najdalje gdje sam došla sa prikazivanjem svojih filmova i bio je poseban doživljaj.“
Jedno od najtežih pitanja za nju je izbor između filmske i pozorišne režije.
Sa predstave “Adam i Eva”
„Prije nego što sam upisala Akademiju, pogledala sam ogroman broj filmova, moje znanje o filmu je bilo, naravno, apsolutno disproporcionalno mom znanju o pozorištu. Nisam imala puno prilike da imam neko gledalačko iskustvo u pozorištu, jer je naša scena mala, a nisam putovala i pogledala sve predstave, iako sam bila spremna da putujem za film. Došla sam na Akademiju da bih se bavila filmskom režijom, ali već na drugoj godini sam nevjerovatno mnogo zavoljela pozorište i postalo mi je neizmjerno važno. Iako sam još uvijek zaljubljena u film, čini mi se kao da mi je proces u pozorištu mnogo više živ i kao da je mnogo manje birokratski, tehnički i sterilan nego filmski. Uživam u pisanju scenarija, komunikaciju sa glumcima i svim saradnicima na filmskom setu, ali kada se uđe u postprodukciju, kada se sjedi za računarom, za monitorom, kada se to sve slaže kao neka vrsta kolaža, tu mi se izgubi neki puls. S druge strane, u pozorištu nikada nisam osjećala da se to gubi, sve se oblikuje pred mojim očima, u stvarnom trenutku, u stvarnom vremenu, na stvarnom mjestu i zbog toga sam nekako više živa u pozorištu. Rastuži me pomisao da bih nekada morala da biram i nadam se, iako planiram diplomirati u pozorištu, da ću nalaziti vrijeme i sredstva, ali i strasti i želje, da u budućnosti snimam i filmove“, otkriva Zoja svoje planove.
PORODICA KAO TEMELJ UMJETNIČKOG PUTA I LIČNE INSPIRACIJE
„Imala sam sreću da su unutar moje porodice svi išli na razne strane u smislu nalaska tog nekog poziva i sopstvene strasti. I moje sestre, na koje sam se takođe ugledala, potpuno su različite, jedna je u sportu, druga u muzici, a ja sam pokušavala da sve što ostavljaju za sobom, to isto probam i da se sama okušam u tome. Osjećala sam da apsolutno lutam i kao da je sve nekako samo fragment onoga čime bih htjela da se bavim. Zapravo, bilo je poprilično jednostavno to otkriće. Kada sam imala 16 godina razgovarala sam sa svojim ocem, pitala ga čime se on htio baviti, koji je bio njegov najveći san kada je bio mlad i rekao je – režija. Otišla sam na internet i istražila šta je režija. Činilo mi se kao savršen odgovor na to moje lutanje, ne samo zbog toga što ljudi kažu da je režija skup svih umjetničkih djelatnosti, već zato što je stvarno umjetnost sama za sebe. I nekako, činilo mi se da ne pravim nikakav kompromis, već kao da stvarno biram nešto što je novo i što je sigurno to što sam htjela da nađem. Mogu da kažem da sam svoj poziv izabrala pod uticajem nasljednog faktora i tatine priče o magiji filmske kamere i onoga što filmska kamera može da uhvati.“
Iako su rijetki naši sugrađani koji su pokušali da se bave ovom vrstom umjetnosti, a još je manji broj onih koji su je izabrali za životni poziv, savjet iz prve ruke je da to bude iz ljubavi i otvorenog uma.
„Osim što je Akademija mistifikovana, režija mnogima zvuči apstraktno. I meni je, ne samo zvučalo apstraktno, već se ispostavilo da je mnogo konkretnija nego što sam zamišljala. Imala sam u glavi svijest o tome ko je reditelj, šta on radi, ali mi nije bilo potpuno jasno. Ni dan danas mi nije do kraja jasno i savladavam to svaki dan, ali mislim da je važno da stupimo u kontakt sa ljudima koji s time bave na bilo koji način. Koliko god jeste ‘sveto’ i mistično sve to čime se reditelji bave i sav taj proces, na kraju se sve svede na apsolutni rad, kao što bi radio neko ko studira recimo medicinu ili pedagogiju. Takođe, za režiju vrijedi ne samo otvoriti um, nego na neki način i ‘polomiti’ um za potpuno novu transformaciju koja se desi na Akademiji. Sve što sam zamišljala da znam o režiji, o filmu i pozorištu, doprinijelo je mom upisu i mom studiranju, ali sve se to nekako ‘slomilo’ i iz toga je niklo nešto sasvim novo kada sam došla ovdje i stupila u stvarni kontakt sa glumcima, sa tekstovima, scenarijima… Rekla bih da je za režiju neophodna otvorenost ka jednom nevjerovatnom iskustvu, koje je iscrpljujuće ali za koje se moramo otvoriti da bi se savladalo“, savjetuje one buduće, više nego uspješan sadašnji student režije.
Zoja Perović je, na neki način, na početku svog rediteljskog puta. Na početku koji mnogo obećava, a koji će sigurno donijeti uspjeh i to neće biti slučajnost, već rezultat njenog karaktera i velikog truda, ali i podrške i ljubavi koju crpi iz porodice. Pred Zojom je budućnost i mnogo prilika da o njoj slušamo i čitamo i da se njom još više ponosimo.
- Autor: Biljana Medar
