U Petropavlovom manastiru kod Trebinja proslavljena je slava ove svetinje – Petrovdan. Svetu arhijerejsku liturgiju služile su vladike zahumsko-hercegovački i stonsko-primorski Dimitrije i diseldorfski i njemački Grigorije uz sasluženje sveštenstva i monaštva Eparhije.
U prigodnoj besjedi, vladika Grigorije je rekao da je Petar sreo Hrista, gledao ga, slušao, hodio s njim, te vidio njegovu dobrotu, istinu i silu.
“Ono što je posebno značajno za nas, u Petru ne vidimo heroja, vidimo čovjeka koji se uplašio, pao, pa ustao, onoga koji se odrekao, pa ponovo prigrlio Hrista. Petar je ranjiv kao mi, a, ipak, on je prvi koji je izgovorio riječi vjere. Crkva se zida upravo na takvim srcima, iz njih niče otpor zlu, izdržljivost u bolesti, utjeha u beznađu. Hristos kaže: “Na ovoj stijeni sagradiću crkvu svoju, vrata pakla neće je nadvladati’. Te riječi danas zvuče kao obećanje i kao protest. Obećanje da na svijetu postoji nešto što nikada neće nestati, čak i ako sve drugo propadne. Protest protiv svake nepravde, svake sile koja gazi čovjeka, protiv svakog pakla koji nam se želi nametnuti kao normalnost. A šta su danas vrata pakla? To su sva ona mjesta gdje čovek gubi nadu, gdje vas uvjeravaju da ste bezvrijedni, gdje govore da nema izlaza, da je sve već riješeno u vaše ime i bez vas. Takva vrata se otvaraju širom svijeta, tamo gdje djeca umiru u ratovima, tamo gdje umjesto pravde vlada goli interes i baš tu, upravo tu, Hristos kaže neće vas nadvladati”, rekao je vladika Grigorije.
Današnji praznik, kazao je vladika, nije samo priča dva sveca – on je ogledalo za sve nas.
“Petar i Pavle nisu bili isti, njihovi putevi se nisu poklapali, ali obojica su svojim životom posvjedočili istinu. I jedan i drugi su dopustili da ih Bog promijeni. I obojicu je Bog prizvao ne zato što su znali sve odgovore, ne zato što su bili bezgrešni, neko zato što su bili spremni da čuju i vide Hrista”, poručio je vladika Grigorije.
Apostol Pavle je doživio potpuno novi život. Bio je to susred koji ga je preporodio iz korijena.
“Zato je Pavle čovjek preobraženja. To preobraženje nije bilo površno, zahvatilo je samu srž njegovog bića. Njegova snaga nije proizašla iz bezgrešnosti, nego iz spremnosti da se prepusti Bogu, da dopusti da ga on preobrazi. I u tome je poruka i za nas. Ništa nije konačno izgubljeno, nijedan čovjek nije izgubljen, nijedan put nije zatvoren zauvijek. Pa, hoćeš li biti Petar, koji pada, ali boli ili Pavle koji griješi, ali se mijenja, ili ćeš se sakriti iza tuđih mišljenja zbog kojih nikada nećeš smjeti da izgovoriš riječi ‘Ti si Hristos, sin Boga živoga”, poručio je vladika Grigorije.
Vladika je naglasio da od toga odgovora počinje sve, jer se tu rađa nova stvarnost.
“Ako si slab ili slaba, sjeti se Petra, ako lutaš, sjeti se Pavla. Zato, braće i sestre, u ovom manastiru, u ovom danu, i u svakome od nas, stoji isto pitanje, a ti, ko kažeš da je Hristos? Neka tvoj odgovor dođe iz samoga srca, neka svaka tvoja riječ i svaka suza i molitva budu dio stijene koju pominje Hristos. Neka u tebi bude živo ono što je Petar izgovorio, neka ti bude svjetlo ono što je Pavle primio. Jer svaki put kad kažeš ‘Ti si Hristos, sin Boga živoga’, onda više nisi sam, nisi izgubljen, već hodiš carstvom koje ne prolazi”, zaključio je vladika Grigorije.
Sveti Petar Zimonjić, mučenik jasenovački, osvetio je crkvu 1905. godine, a vladika Atanasije je odlučio da se ovdje napravi manastir.
“Počeli smo da kopamo konak, pa su nam ljudi iz sela goborili da tu plavi, i stvarno plavi, ali izgleda da je taj blagoslov toliko važan. I bez obzira što je plavilo i što je tako taj konak bio na pogrešnom mjestu, sve drugo je bilo na pravom mjestu. A najviše je na pravom mjestu bilo to što je vladika vidio da u ličnosti imamo jednu tada djevojku, buduću igumaniju, a onda, čim imamo igumaniju, imamo i sestrinstvo. Uz pomoć manastira Ormilijum osnovali smo ovaj manastir, u vrijeme vladike Atanasija”, kazao je vladika Grigorije.
On je rekao treba da se sjetimo još jednog titora, neobičnog čovjeka Rodoljuba Draškovića, koga je zamolio da obnovi crkvu iz 9. vijeka, posvećenu Svetom apostolu Pavlu.
“I on je to učinio i ne treba da zaboravljamo ničije dobročinstvo. Htio bih da pozdravim i našeg gradonačelnika Mirka Ćurića, koga znam upoznao još kada je bio dječak. I bio je uvijek dobar. Razmišljao sam u litiji – bio je prvo vladika jedan strog i pravedan, pa je bio jedan drzak i nepravedan, a sada imamo gradonačelnika, jednog dobrog čovjeka, i vladiku – dobrog čovjeka, i vrlo sam zabrinut. Čim su dobri ljudi na čelu, nije baš uvijek tako jednostavno, jer ljudi nisu baš dobri. Mora se grdit narod, i moraju se grditi djeca!? Mi smo tako ovdje naučili. I ja volim isto da grdim. Sve što sam stariji, sve više grdim. I sve mislim više da sam u pravu, a možda nisam. Bog vas blagoslovio”, poručio je vladika Grigorije.
Nakon svete liturgije, prelomljen je slavski kolač.
Želimir K.