U Narodnoj biblioteci Trebinje prošle godine otvoren je Kineski centar, prva ovakva kulturna institucija u BiH u kojoj već četiri mjeseca traju besplatni kursevi kineskog jezika. Trebinjci različitih uzrasta i zanimanja rado su prihvatili tradiciju i kulturu ove stare i velike civilizacije, a polaznicima je prenosi Sara Karadeglija, naša sugrađanka koja se opredijelila za profesionalno izučavanje ovog jezika.
Studije kineskog i engleskog jezika na Filozofskom fakultetu Pale Univerzitet Istočno Sarajevo privodi kraju i od zvanja diplomiranog profesora dijele je svega dva ispita. S obzirom na Sarinu veliku ljubav prema jezicima uopšte, a naročito kineskom, kao i posvećenost izučavanju ove drevne zemlje, diplomu kao da već odavno ima.
Kako nam reče, privukli su je znatiželja i egzotičnost jezika, te područje prepuno suprotnosti. Od tehnološkog napretka i urbanizacije s jedne, do života u skladu sa običajima sačuvanim hiljadama godina unazad s druge strane, koje ovaj narod tako pažljivo čuva vijekovima. I premda prije par godina nije znala nijednu riječ kineskog to je nije obeshrabrilo da pokuša da pronikne u samu srž jezika i svega što ovaj mentalitet sa sobom nosi.
„Odmalena sam voljela i učila jezike, engleski, njemački, srpski, posebno književnost. Kad je trebalo da se opredijelim za studije znala sam da će to biti neki egzotični jezik. Sjećam se kada je na vijestima obajvljeno da se otvara katedra za kineski na Palama da sam u šali rekla da ću ga upisati i, na kraju se eto to i ostvarilo. Privuklo me što je neobično, nesvakidašnje, želja za izučavanjem nečeg novog. Na prijemnom ispitu polažu se srpski i engleski, što mi nije predstavljalo nikakvu prepreku, a kineski smo počeli iz početka i nije trebalo nikakvo predznanje“, kaže nam Sara, jedna od rijetkih Trebinjki koja je odabrala studije kineskog jezika.
U kineskom parku
Ma koliko se činilo suprotno, objašnjava nam da je kineski jezik veoma lagan za naučiti. U poređenju sa srpskim na primjer, gotovo da i nema gramatike, a onoliko pravila koja u sebi sadrži veoma su jednostavna. Najteži dio izučavanja čini pismo, odnosno kineski karakteri.
„Dok je naša gramatika prekomplikovana dotle je kineska prejednostavna, zahtijevni su samo karakteri kojih postoji na hiljade, toliko da čak ni Kinezi ne znaju precizan broj. Kineski koji studiram je pojednostavljeni, sada u upotrebi u Kini, dok su sve knjige napisane mnogo težim, tradicionalnim karakterima. Kreće se od osnovnih poteza, kako se pišu, od najjednostavnijih karaktera od kojih se grade teži i komplikovaniji. U suštini, kada se dobro nauči osnova pisanja poslije je jednostavno i nije teško, ali treba dosta vježbe. Ono što je začkoljica kineskog su tonovi, poput naših akcenata. Kao što mi imamo četiri akcenta, oni imaju četiri tona i važno je svaki izgovoriti pravilno i kada se to savlada onda se karakteri ne mogu pomiješati“.
Ne samo da je izvrstan student, nego je i neko ko mnogo polaže na upoznavanju i ličnom doživljaju sa svijetom drugačijim od našeg. I upravo ta ljepota različitosti i spoznaja koliko smo donekle svi i slični, Saru čini građaninom svake zemlje u koju dođe. Tako i Kine, u kojoj je imala priliku da boravi skoro godinu dana.
U želji da što bolje ovlada kineskim jezikom, na drugoj godini studija konkurisala je za stipendiju Tehnološkog fakulteta u Šandongu, prošla testiranje i našla se među pet studenata koji su otušli put Kine. Sa nepunih 20 godina biti u tako dalekoj i velikoj zemlji, na drugom kraju svijeta predstavljalo joj je izazov. Znajući da se jezik najbolje savlada konverzacijom i upoznavanjem podneblja koje se izučava, priliku je prigrlila i u njoj uživala čitavih 10 mjeseci.
„To je iskustvo koje ću zauvijek pamtiti! Imala sam sreću da u Kini provedem puna dva semestra što mi je mnogo značilo jer sam se prva tri mjeseca prilagođavala. Sve mi je bilo novo, nepoznato, a pritom sam došla iz manjeg mjesta u grad Zibo površine i sa brojem stanovnika većim nego sama BiH. Boravak u Kini pomogao mi je u usavršavanju jezika ali i u izgrađivanju sebe kao ličnosti. Drago mi je što sam baš poslije prve godine studija otišla jer sam poprilično savladala jezik, tako da mi je poslije sve bilo nadograđivanje vokabulara. I to je najbolji način da se ovlada bilo kojim jezikom, konverzacija i način govora, pošto se jezik dosta razlikuje od onoga što učimo u knjigama“.
Sara sa kolegama na Tehnološkom fakultetu u Šandongu
Potpunu fascinaciju Kinom ne krije. Pored grada i kampusa Tehnološkog fakulteta za kineski jezik gdje je boravila, obišla je moderne i iskonske dijelove ove zemlje, srećući se na jednom mjestu sa spomenicima kulture i istorije, a zatim arhitektonskih čuda i savremenih inovacija. Emotivno je doživjela saznanje koliko Kinezi naspram svih čuda tehnologije kojima barataju, na veličanstven način njeguju tradiciju.
„Imala sam priliku otići u selo staro više vijekova, koračati starim ulicama i mjestima, iako modernizovanim, ipak prepunim duha jednog vremena. Mnogo polažu na tradiciju i po gradovima, i u tom smislu kao narod zavređuju veliko poštovanje. Bila sam i u Pekingu, posjetila Kineski zid, Zabranjeni grad, Tiananmen ali i urbani dio grada. Kinezi imaju izreku – Nisi pravi Kinez ako se ne popneš na Kineski zid – e, pa išla sam stepenicama i stigla do vrha. Bilo je teško ali prizor koji vas dočeka je neopisiv i vrijedi svake pređene stepenice. Sve me očaralo, a najviše kineska sela. Stranci tu rijetko navraćaju i oni su se oduševili kada su nas vidjeli, svi su htjeli da se slikaju sa nama. Zaista predivno iskustvo“, ushićeno nam prepričava samo neke od trenutaka koje joj je Kina zauvijek urezala u srce.
Sa drugaricama Kineskinjama, srdačnost i druželjubivost
Pored obilaska znamenitosti svjetske kulturne baštine, nekadašnje palate kineske dinastije Ming a danas muzeja, kao i jednog od sedam svjetskih čuda, stekla je i prijateljstva i poznanstva, koja pažljivo održava. Istražujući jedan posve drugi svijet oplemenila je i sebe, ali i otkrila koliko nas toga povezuje bez obzira na različite kontinente i strane svijeta, boju kože i nacionalnu pripadnost.
„Slavlja, porodična okupljanja i raznovrsna hrana istovjetna su našim. Porodični su kao i mi i ta okupljanja su im jako važna, a studenti obavezno dolaze kućama za praznike. Imaju dosta festivala, a za svaki spremaju posebne kolačiće. Kineska Nova godina je slavlje na veliko i tada ništa nigdje ne radi. Slave i međunarodnu Novu godinu, a okupljanja su im predivna. Svaki praznik ima posebnu trpezu i jelo koje je vezano za njega, koje nešto simboliše, poput naših jela za Božić, Vaskrs ili krsnu slavu. Hrana im je raznovrsna, mada je riža nezaobilazna namirnica. Sjećam se čim sam se vratila u Trebinje da sam rekla da neću zadugo da vidim ni zrno neskuvane riže“, kroz smijeh se prisjeća Sara.
Evocirajući godinu koja joj je po mnogo čemu promijenila život kaže da bi u Kinu rado ponovo otišla. A do neke nove prilike ispunjava je mogućnost da se u Trebinju može baviti širenjem kineskog jezika i kulture.
Sa đacima u Kini
„Ni sanjala nisam da ću imati ovakvu priliku. Mnogo dugujem Ljubu Grkoviću, šefu odsjeka za Aziju i Afriku pri kineskoj Ambasadi Ministarstva za inostrane poslove BiH koji me na prijedlog mojih profesora sa Pala predložio da predajem kineski jezik. Prošle godine u septembru otvoren je poziv za upis na kurs i oboje smo se iznenadili koliko su ljudi zainteresovani. Trenutno imam četiri grupe sa otprilike po desetak ljudi, dvije osnovaca i srednjoškolaca i dvije sa odraslima. Nadam se da Kineski kutak i Kineski centar neće ostati samo na kursu nego da ćemo uspjeti organizovati i mnoge druge sadržaje karakteristične za ovu izuzetnu zemlju. Presrećna sam što u Trebinju imam priliku da se usavršavam i, još više da sve naučeno širim i prenosim drugima!“
Časovi kineskog održavaju se dva puta sedmično po sat vremena. Najmlađi učenik ima 10, a najstariji 55 godina. Za četiri mjeseca Sara je zadovoljna napretkom svojih polaznika pa se već raduje i nekim novim idejama.
„Saradnja sa Ambasadom Kine je odlična, a ambasador Kine u BiH Ji Ping predložio je da održi i video prezentaciju sa polaznicima. Takođe, pošto u Trebinju imam prijateljicu Kineskinju pokušaću da organizujem čas na kojem bi ona razgovarala sa polaznicima kursa. Mislim da bi im to zaista koristilo, iako sam i više nego zadovoljna koliko su napredovali. Pozivam što više ljudi da nam se pridruže i da Trebinju približimo još jedan jezik, ali mnogo više kulturu i običaje ovog naroda, posebno što u našem gradu godinama žive Kinezi, a često imamo i veliki broj kineskih turista“.
Uprkos predrasudama sa kojima se Sara susretala upisavši kineski jezik, danas može da bude ponosna što je u svojim uvjerenjima istrajala. Ne samo ovladavši novim jezikom, nego mnogo značajnije jer je stepen obrazovanja podigla za ljestvicu više pronikavši i u antropološke dubine posve suprotne baštine. A kad je do vrha Kineskog zida prepješačila svih 1.638 stepenika vjerujemo da su pred njom tek novi izazovi i putevi oslobođeni od bilo kakvih ograničenja.
BATA ŽIVOJINOVIĆ SINONIM ZA JUGOSLAVIJU
„U Kini se umjesto zdravo i ćao često čuje „Jesi li jeo?“ – što zapravo vuče porijeklo od početka prošlog vijeka kada doslovno nisu imali šta da jedu. Bili su jako siromašni, jedva su preživljavali. Takav način pozdravljanja zadržao se i danas, posebno među starijim ljudima. Dosta starijih pamti i prijateljstvo Jugoslavije i Kine, obavezno kažu „Bata Zivojinovic“ i film „Most“. Inače, veoma su zatvoreni, koriste samo svoje kineske internet i društvene mreže identične našem facebook – u, viber – u i nisu mnogo upućeni u dešavanja u svijetu. Komunizam vlada i dalje a kada starijima kažemo da smo iz BiH ili Srbije to im ništa ne znači, samo Jugoslavija. Čak se većina iznenadi da je naša zemlja odavno bivša, da više ne postoji. Školstvo im je motivisano samo njihovom kulturom pa mlađe generacije ne znaju gotovo ništa o dešavanjima u svijetu“.
UČITELJICE KOLIKE SU TEBI OČI!
„Mene duša boli kada vidim kakao se u Trebinju ponašamo prema Kinezima i koliko ih gledamo s visine, dok su kod njih stranci dobrodošli. Ovdje se trudim da se to promijeni, ne samo zato što u Trebinju imam prijateljicu Kineskinju Sunčicu sa kojom sam i porodični prijatelj, nego i zbog toga što se ni u jednom trenutku boravka u Kini nisam osjećala strancem. Bilo je dosta stranih studenata i domaćini su redovno pravili manifestacije na kojima smo predstavljali naše države. Izuzetno su srdačni i druželjubivi. Takođe, opušteni su i okrenuti sebi. Imaju i svoje običaje i rituale koje nikada ne mijenjaju. Za svaku tegobu rješenje im je piti toplu vodu, od toga ne odstupaju. Imala sam tamo i prvo radno iskustvo kao predavač engleskog maloj djeci koja su toliko preslatka i otvorena. Nikada neću zaboraviti oduševljenost kada bi mi rekli: „Jao učiteljice kolike su tebi oči!“ to mi je bilo presimpatično. Kinezi su nama svi isti, iako ima razlike, ali nećete vjerovati, i mi njima izgledamo isto i teško nas razlikuju“.
Radio Trebinje
