„Veliki broj mladih ljekara je dobio specijalizacije i očekujem od njih, u prvom redu, da će svi da rade svoj posao dobro… Ali i mimo toga uvijek neko iskorači dalje. To je obično onaj ko ima poseban entuzijazam, ko bude imao veliku energiju, strast, ko bude htio da uči. Svima njima ću lično ja dovoditi stručnjake iz drugih centara da mogu od njih da uče. Već sada imam sve oblasti pokrivene stručnjacima koji su spremni da dođu u Trebinje da pomognu. Tako da će svaki specijalizant dobiti priliku u trebinjskoj bolnici da sebe isprofiliše u izvrsnog ljekara.“
Akademik Predrag Peško (Foto: Nebojša Babić)
Odluka da se prihvati posla oko uspostavljanja i organizacije rada bolnice u Nevesinju za akademika prof. dr Predraga Peška značila je svojevrsni povratak Hercegovini. Povratak koji je bitno izmijenio prirodu samog odnosa sa zavičajem: on više nije bio tek neobavezujuće ličan i u sferi emocionalnog – postao je dublji, zahtjevniji, podrazumijevao visoku profesionalnu i ljudsku odgovornost.
Dobra iskustva oko posla u Nevesinju, koji osim briga na početku nije mnogo obećavao, bila su i ohrabrenje za novi izazov – da desetak godina kasnije preuzme isti teret obaveza kada je na red došla izgradnja nove bolnice u Trebinju.
U oba slučaja, kaže nam akademik Peško, ipak nije bilo lako prelomiti. U prvom redu, zbog golemog rizika i odgovornosti koju ovako zahtjevni poduhvati u malim sredinama podrazumijevaju.
Bolnica u Nevesinju ove godine obilježila je prvu deceniju rada. O njoj se danas uglavnom pohvalno i govori i piše. Tokom ove decenije, kažu, uspjeli su da obezbijede svojim pacijentima usluge najeminentnijih stručnjaka iz oblasti hirurgije i ginekologije, uvedu nove dijagnostičke i terapijske procedure, rade i najzahtjevnije operacije iz nekih medicinskih oblasti. Naravno, u ovom kontekstu, kao najzaslužnije, pominje se ime akademika Peška.
Naš sagovornik nam kazuje kako je sve počelo. Veliki zadužbinar iz Amerike Mihajlo Labalo nije dočekao da vidi kraj svom plemenitom naumu – da svom zavičaju daruje bolnicu. Radovi su pred završetak objekta stali i niko nije znao šta s tim dalje da se radi. Akademik Peško napominje da ga je tadašnji vladika zahumsko-hercegovački i primorski Grigorije prvi nagovarao da se prihvati ovog posla. Najprije dozirano i izokola – kako i tiha voda bregove valja. Na prvu, priznaje akademik Peško, zamisao da se pored svih obaveza prihvati i angažmana u Nevesinju – nije ga nimalo oduševila.
– Ali i vladika je bio uporan. Gledao sam tu zgradu, onako okruženu šumom, i mislio kako izgleda divno kao Švarcvald klinika. Znao sam opet da je to veliki rizik. Moja hirurgija je teška, nije za malo mjesto. S druge strane, stalno sam razmišljao i o tome da je evo već nekoliko godina najbolja bolnica na svijetu – Mejo klinika (Ročester, SAD) napravljena na kukuruzištu. I počeo sam da popuštam polako. Iz Vlade Republike Srpske su obećali da bi oni taj objekat završili i opremili kako je hoću. Bio je tamo i Rodoljub Drašković koji je u Nevesinju htio da napravi fabriku. U jednom trenutku sam mu pružio ruku i rekao: ‘Ako ćeš ti ljudima napraviti fabriku, ja ću bolnicu’. I više nije moglo nazad. Nedugo poslije me na kongresu u Mostaru prof. Bakula, čuveni zagrebački hirurg, pita: ‘Je li moguće da hoćeš da radiš grudnu hirurgiju u Nevesinju’. Kažem – ‘evo, izgleda da hoću’. ‘Neka ti je Bog na pomoći’. Nije to rekao bez razloga…
Sa svečanosti otvaranja radova na novoj bolnici u Trebinju
- I tako je sve počelo…
– Jeste. Krenuo sam da okupljam ekipu. Tražio sam da prvo bude urađeno porodilište. I da porodilište bude najopremljenije jer je ono i najvažnije. To je i urađeno. Pitao sam tamošnje ginekologe koga bi oni željeli da im dolazi u pomoć, a oni su tražili doktora Luku Anđelića. Pozvao sam ga i prihvatio je. Opremljenja je dijagnostika. Pozvao sam i profesora Kecmanovića, koji radi sa mnom na klinici i koji je jedan od naših vodećih hirurga za debelo crijevo. Ja sam imao ekipu od šest ljudi. Ali sam i tamo u Nevesinju, to moram da kažem, naišao na divne i poštene ljude, koji su zaista željeli da ta bolnica funkcioniše. Onda su i pacijenti počeli dolaziti. Sad kad moja ekipa tamo dođe bude od 12 do 20 operacija. Radimo tri dana bez prestanka, dan i noć. Ovi ljudi u Nevesinju su naučili da prate pacijente, da ih pripremaju za operaciju, sve što treba. Moj uslov je bio – da rezultati ne budu slabiji ni za jedan promil nego kad bi se ti pacijenti operisali u Beogradu. Da operišem nekoga i da mu ne ponudimo sve što i na drugim mjestima – to nije etički u redu. I mi zaista nemamo ni za jedan promil slabije rezultate. Nevesinje je, moram to reći, jedna zaista uspješna priča. Događalo mi se u Sarajevu, a nedavno i ovdje na pijaci, da ljudi kažu – doktor Peško iz Nevesinja. Počeli su da me prepoznavaju kao nevesinjskog ljekara…
- Kao specijalizovana medicinska ustanova, bolnica u Nevesinju prerasla je okvire lokalnog…
– U nevesinjsku bolnicu danas dolaze pacijenti iz cijelog regiona. Nedavno smo imali pacijentkinju iz Zadra, dolazili su iz Dubrovnika, iz cijele Federacije BiH, čak i iz Makedonije. Specijalizovana je za digestivnu hirurgiju i ginekologiju. Nama upućuju te pacijente. Takva hirurgija i ne treba da se razvija u više mjesta. Rezultati jedne ustanove su uvijek u strogoj korelaciji sa brojem operacija koje se u njoj izvrše. Malo iskustvo – slabiji rezultati. Ne treba biti svaštar. Za bolesti koje nisu sa velikom incidencom dovoljna je jedna bolnica u regionu. Morate imati dovoljan broj pacijenata da bi se sticalo iskustvo. To u Beogradu imamo, a i u Nevesinju je takođe „moba“. U zapadnim zemljama vas prate godišnje, ako imate manje operacija od nekog broja utvrđenog za neku oblast hirurgije – za sljedeću godinu nemate više pravo da operišete.
- Uslijedio je novi izazov – angažman na izgradnji nove bolnice u Trebinju. Tu smo već kod teme koja, vjerujem, najviše interesuje naše čitaoce. Za početak, kako ste uopšte postali dio ove priče?
– Ako se sjećate, najprije je bila aktuelna ideja o renoviranju stare bolnice. I tada sam ja – kao iskusan ljekar koji je prošao svijet, ali bez ikakavih prava osim onog što sebe smatram građaninom ovog grada – izašao sa jednim, posve neobaveznim stavom: da to nije pametno. Treba da budemo zahvalni i toj zgradi i ljudima koji su u njoj sve ove decenije radili – ali je ta zgrada odradila svoj posao i odavno je prevaziđena. Nema tu velike koristi od renoviranja. Infekcije uđu u zidove, a te spore i bakterije ne možete nikad očistiti. U Japanu danas svaku bolnicu staru više od trideset godina ruše. I kad dogodine budem opet išao tamo, znam da neće biti nijedna ona bolnica u kojoj sam bio na specijalizaciji. Moj savjet je bio, dakle, da se to ne prihvati. Uostalom, u svim drugim mjestima u Republici Srpskoj prave se nove bolnice. Trebinje ako želi da bude to što želi – mora da gradi novu bolnicu. Ovakve, kakva je naša stara, danas više nema nigdje. A nema dobre bolnice u svijetu u kojoj nisam bio. Pogledajte okolo i vidjećete da se i po Trebinju voze moderna auta kao i po najboljim gradovima svijeta. A kada je bolnica u pitanju, ne pratimo ni blizu. Smatrao sam – kao neko ko se više osjeća Trebinjcem nego Beograđaninom – da imam pravo da to kažem. Uostalom, vodim bolnicu u Nevesinju i znam koliki su novac uštedjeli jer pacijente ne moraju da šalju u Beograd. Predsjednik Dodik je onda rekao da će se on potruditi da ubijedi Vladu ako se ja prihvatim posla oko te nove bolnice. Ipak je on iskusan političar. Doveo me je u situaciju da nisam mogao da odbijem. Soliš pamet kako nešto ne valja, a onda bježiš kad ti se pruži prilika da uradiš kako ti misliš da treba. Kaže mi još – biće ti drago jednog dana. Hoće, ali treba dočekati taj dan. Ipak nosim veliki rizik. I onda je to krenulo…
- Koliko ste zadovoljni onim što danas vidite na gradilištu u Pridvorcima?
– Za sada sam vrlo zadovoljan i tempom i kvalitetom radova. „Herc gradnja“ i njihovi kooperanti rade veoma dobar posao. Svi koji vide i nešto se razumiju mogu da potvrde da je riječ o vrlo kvalitetnoj gradnji. Gradi se bez kašnjenja i ne sumnjam da će radovi biti privedeni kraju na vrijeme. Bitno je i za nas da na vrijeme krenemo sa otvaranjem bolnice i uspostavljanjem sistema rada, za koji će svakako trebati nekoliko mjeseci uhodavanja. Slijede i zaista zahtjevni poslovi oko ugradnje opreme. Veliki su i do sada zahtjevi bili oko klimatizacije i razvoda gasova, gdje su takođe planirana tehnološki najsavremenija rješenja. Korona virus je donio nove zahtjeve kada je u pitanju ventilacija ovakvih objekata. Insistirali smo da te osjetljive stvari rade najbolje kompanije u regionu, one sa najviše iskustva u ovom poslu. Inače, gradnja bolnice jedan je od najtežih građevinskih izazova koji postoje. Neuporedivo je teži nego, recimo, gradnja zgrade za stanovanje.
- Kakva je vaša vizija nove bolnice u pogledu opremljenosti?
– Ako se provede sve što je dogovoreno, mislim da će bolnica imati najbolju opremu što danas postoji u svijetu. U tome sam bio odlučan. U svakoj vrsti opreme imate tri-četiri najbolje firme, između kojih su male razlike. Najviša klasa se zna. Ispod toga ja ne pristajem. I nije to nikakvo izvoljevanje ako, recimo, kažem da magnetna rezonanca treba da bude ‘Simens’ ili ‘Dženeral elektrik’. Niti smo šta radili što je neracionalno. Recimo, za magnet smo računali da nam ne treba onaj od 3 tesle, već da je dovoljan od jedne i po. Onaj od 3 tesle će vam dvaput godišnje zatrebati a takve pacijente možete poslati u Banjaluku. Danas vam je taj 128-slajsni skener norma ako hoćemo da radimo koronarografije. To je danas standard, nema tu ništa preko. Ispod toga ne možete ni dobiti dijagnozu. Dakle, na ovome insistiram. Moja pozicija je nezavisna – nisam dio nikakve državne strukture i mogu mirne savjesti da izađem iz ove priče ako se ne bude poštovalo dogovoreno.
Postavljanje kamena temeljca na gradilištu u Pridvorcima
- Koliko sam upoznat, u novoj bolnici planirane su i usluge koje nisu uobičajne za zdravstvenu ustanovu ovog reda?
– Zakon ne predviđa da ustanove sekundarne zdravstvene zaštite imaju angio-salu. Ali pošto je Trebinje geografski izdvojeno i nije blizu centralnih bolnica – smatrali smo da naša bolnica mora da ima angio-salu. Dobili smo i podršku predsjednika Republike, koji je rekao da poštuje moje zahtjeve, a to su prihvatili i u ministarstvu zdravlja. Na osnovu podataka koje sam dobio od dr Aca Radanovića – u Trebinju godišnje bude 120 do 140 infarkta. To je ozbiljan broj. Veliki dio ovih pacijenata zahtijeva urgentno snimanje krvih sudova srca, eventualno dilataciju i stentiranje. U putu do drugih centara izgubi se dragocjeno vrijeme a ne može ni helikopter uvijek da ih vozi. Tako da će ovdje, u novoj bolnici biti najbolji aparat za kateterizaciju srca i krvih sudova. Još jedna važna stvar na kojoj smo insistirali je aparat za mamografiju – za rano otkrivanje tumora dojke, koji se u posljednje vrijeme zaista u značajnom broju dijagnostifikuje. Naš plan je da ovdje napravimo uslove za skrining – dakle, rano otkrivanje bolesti. Tako da će sve žene iz Hercegovine u novoj trebinjskoj bolnici moći da rade preventivne mamografske preglede, što je danas u razvijenom svijetu normalna praksa.
- Je li možda planirano da naša nova bolnica, poput one u Nevesinju, bude specijalizovana za određene oblasti medicine?
– Mi idemo na to da bude sve zastupljeno. A vrijeme će pokazati koje će oblasti „iskočiti“ u prvi plan. To se uvijek desi. Nama je važno da to bude regionalna bolnica koja može da pokrije sve oblasti – od hirurgije, interne medicine, infektivnih bolesti, pedijatrije… sve što zakon o zdravstvenoj zaštiti propisuje da mora da ima jedna opšta regionalna bolnica. Uslovi će biti za sve regularne procedure, a biće i uslovi da neke oblasti mogu da „iskoče“ kao što je to slučaj u Nevesinju. Šta će to biti, teško je sada predvidjeti. Ali niko njoj neće braniti da pravi iskorake. Mi ćemo imati i uslove za iskorake. Nadam se, i ljude. Danas je normalno u svijetu da postoji ta fluktuacija kadrova. Nijedna bolnica nija baš u svakoj oblasti podjednako dobra…
- Čini se, dakle, da je stručni kadar taj koji će vremenom da profiliše bolnicu…
– Tako je. Veliki broj mladih ljekara je dobio specijalizacije i očekujem od njih, u prvom redu, da će svi da rade svoj posao dobro. Što bi rekao moj prijatelj Marko Bihler, direktor klinike u Hajdelbergu i najbolji hirurg za pankreas na svijetu – hirurg mora da bude dobar. Hirurgija ne trpi da si loš ili osrednji. Nemaš ti pravo da budeš hirurg ako to ne radiš dobro. Ali i mimo toga uvijek neko iskorači dalje. To je obično onaj ko ima poseban entuzijazam, ko bude imao veliku energiju, strast, ko bude htio da uči. Svima njima ću lično ja dovoditi stručnjake iz drugih centara da mogu od njih da uče. Već sada imam sve oblasti pokrivene stručnjacima koji su spremni da dođu u Trebinje da pomognu. Tako da će svaki specijalizant dobiti priliku u trebinjskoj bolnici da sebe isprofiliše u izvrsnog ljekara.
- Zgradu nije teško izgraditi, pa i oprema se može kupiti – ali bolnicu u prvom redu čini kadar, a za kadar koji danas nedostaje, čini se, treba vrijeme?
– Trebaće vrijeme. Ja moram da vjerujem u te ljude. Što su upisali medicinu i studirali šest godina? Pa još toliko na specijalizaciji? Morao bi da daš sve od sebe – ako ništa, barem da bi pokazao malo poštovanja prema svojoj mladosti koju si dao i posvetio učenju. Upoznao sam te mlade ljude i prilično sam zadovoljan njima. Biće tu posla, ali kao i kod svakog drugog posla – ako počnemo danas, završićemo dan prije nego ako počnemo sutra. Možda neće svi biti na najvišem nivou, to nikad i ne biva da su svi – ali je važno da bude većina. Da ona kreira radnu atmosferu. Velike bolnice na Zapadu imaju neka drugačija pravila – i to je dobra osobina kapitalizma – da nema ugovora o poslu za vijek vijekova. Tako štite sebe. Rekao bih da su zato i osuđeni na uspjeh. Ali naši zakoni su drugačiji i mi to ne možemo da imamo u našim državnim bolnicama. Čini mi si, takođe, da mladi ljudi danas nemaju toliko prilika da se negdje usavršavaju, da društvo ne vodi dovoljno računa o ovoj potrebi kao što je bio slučaj nekad ranije.
- Neka to bude šlagvort za moje posljednje pitanje a ono se tiče jednog vašeg društvenog angažmana u Trebinju koji nije usko vezan za medicinu. Na čelu ste upravnog odbora jedne fondacije, koja nosi ime našeg znamenitog zadužbinara Luke Ćelovića, a koja je upravo osnovana sa ciljem da pomogne našim talentovanim i ambicioznim studentima. Možete li nam reći nešto više o ovoj zamisli?
– Mi smo za dvije godine dali već oko 50 stipendija. Stipendije su bile za brucoše, za koje smo smatrali da im treba pomoći, s obzirom na mjesto gdje studiraju i vodeći računa da to budu stručni profili koji su donekle deficitarni. Prošle godine smo najbolje studente sa prve godine nastavili da stipendiramo i na drugoj. Hoćemo sad to da proširimo, da uključimo što više ljudi iz našeg kraja, da povećamo i broj studenata. Za fondaciju novac obezbjeđuju ljudi dobre volje. Ponajviše iz Trebinja. A cilj je da im pokažemo da se na njih mislilo. Naša je velika želja da se oni sutra vrate u svoj grad. Neki su nam govorili da to bude i obavezujući uslov za stipendiju. Ali, niti su stipendije velike da bi mi te mlade ljude nekim ugovorima vezivali, a opet ko smo mi, kao grupa građana, da im sutra ovdje možemo garantovati posao. Vratiće se ko će se vratiti, ali ćemo ih sve zamoliti jednu stvar: jednog dana kada počnu da rade, ma gdje to bilo, da sarađuju sa fondacijom i da oni nastave da budu njeni priložnici. To je valjda minimum koji bi trebalo da urade u znak zahvalnosti…
