Luka Petrović uputio otvoreno pismo Nebojši Vukanoviću

Izvršni direktor Saveza opština istočne Hercegovine Luka Petrović uputio je otvoreno pismo poslaniku SDS-a u parlamentu Republike Srpske Nebojši Vukanoviću u kojem je naglasio da odaje priznanje svim mještanima sela Bobani koji su opstajali, mučili se, krvarili, gubili glave i obnavljali svoja ognjišta i u nemogućim uslovima, te poručio da će od njega i ubuduće imati punu podršku.


„Kao čovjek nisam mogao prećutati na tekst Nebojše Vukanovića koji je objavio na svom blogu, a u kojem je osudio i prekorio Bobance i obilježavanje krsne slave Rođenje Presvete Bogorodice u hramu u Šćenici u Bobanima. Nikada nisam mogao da razumijem ni njegove napade i prozivke patrijarha, vladika, predsjednika Republike Srpske, predsjednika Republike Srbije, sudija i brojnih drugih javnih ličnosti iz Srpske i grada Trebinja koji su obavljali ili obavljaju odgovorne funkcije, kao ni prozivke glasača nakon svih izgubljenih izbora, a sada se okomio na svoje Bobance. Pljunuti na svoje, znači pljunuti na sebe. To u istoriji niko nije uradio kao Nebojša Vukanović“, naveo je Petrović u otvorenom pismu.

On je poručio Vukanoviću da je trebalo jednom da baci iz ruku i tastaturu i mikrofon i prihvati se držala kao što su to radili naši preci, koji su uz pomoć držala iza sebe ostavljali razna bogougodna djela.

„Nebojša Vukanoviću, da li se pitaš šta će iza tebe ostati. Zar ti smeta rad na oživljavanju života i imanja na Bobanima, izgradnja putne infrastrukture, Parohijskog doma na Šćenici, obnova crkve i kuća na Bobanima, kupovina sjemenskog materijala, dovođenje struje u selo i slično.

Zar je moguće da za četiri godine uživanja u vlasti na nivou BiH i dvije godine /nakon progutanog maslinovog ulja/ u lokalnoj vlasti, nisi imao bar jedan prioritet – probiti put do svoga sela Dobromiri“, upitao je Petrović.

„Ti znaš mog prijatelja Sašu, a tvoga brata od strica, koji je sa mnogo manje pozicije u vlasti od tebe inicirao da izgradimo put do sela Dobromiri, do kuće djeda Filipa. Iz svih raspoloživih resursa, pokrenuću izgradnju pristupnog puta do sela i realizovaćemo tu inicijativu. Nadam se da se nećeš ti, zajedno sa svojim kolegama iz Banjaluke, ispriječiti tijelom ispred buldožera i ometati izgradnju tog puta. To govorim, jer si se svojim potezima i riječima davno odrodio od svojih Vukanovića i Dobromira“, istakao je Petrović u pismu.

On je poručio Vukanoviću da slobodno nastavi i dalje da proziva, omalovažava i vrijeđa sve i svakoga, jer su na to svi navikli od njega takvog kakav jeste.

„Znam da ćeš ovo shvatiti kao provokaciju, a ne savjet, ali ipak želim da ti poručim – čuvaj svoje zdravlje, život nije lak ni kratak“, naveo je Petrović.

Srna

Otvorenom pismu prethodio je tekst koji je Vukanović objavio na svom blogu

Bobanci nekad i sad

Uvijek sam se ponosio reći da sam Bobanac porijeklom sa Bobana, visoravni između Jadranskog mora i Popovog polja. Sve do poslednjeg rata, kada su Bobani popaljeni 1992. godine a Bobanci raseljeni po svijetu, ljudi iz ovog kraja bili su jako cijenjeni kao srdačni, ljubazni, prostodušni i dobri domaćini. U ratu su takođe pored hrabrosti i junaštva pokazali veliko čojstvo, a i hrvatski oficiri u svojim memoarima su sa poštovanjem i divljenjem govorili o velikoj hrabrosti boraca Bobanske čete pokojnog vojvode Neđa Vidakovića.

Posle rata u rasejanju i Bobanci su se promijenili i iskvarili, a mnogi postali „latini“, ulizice i licemjeri koji najviše gledaju na ličnu korist i neki sitni ćar. Iznenađujuće je udvorništvo i poltronstvo koje Bobanci uporno pokazuju prema dezerterima i korumpiranim političarima na vlasti, iako nisu uradili ništa za ovaj kraj. Većina sela i dalje je bez struje, obnovljeno je svega nekoliko kuća u nekoliko sela, a makadamski put kroz Bobane je u očajnom stanju i na mjestima jedva prohodan.

Lokalni „knezovi“ okreću se uglavnom kako vjetar duva, a već je postala tradicija da u Šćenici za praznik Male Gospojine ugoste čelnike grada Trebinja i iskažu im počasti, iako grad nije uradio ništa za dio opštine koji je bio u sastavu Trebinja do Dejtona i formiranja opštine Ravno. Tako su 2014. godine drvenom ikonom i prigodnim poklonima počastili Slavka Vučurevića, a zvona na crkvi su zvonila sve dok nije prošao Koža kamen, kao da je došao patrijarh. Od kako je Slavko „pao“ 2016. godine otišao je u zaborav, niko ga ne poziva, ne sjeća se i ne odaje počasti, a u prvom planu su sada Luka i Miko, koji su danas svečano dočekani i „zakićeni“ sličnim darovima. Luka je lani, pred izbore, obećao da će asfaltirati put kroz Bobane, a ove godine je ponovio isto obećanje i najavio novu dionicu od Rapti do Šćenice, i tako izmamio još veći aplauz naivnih Bobanaca, koji aplaudiraju već 20 i kusur godina, a što je aplauz jači to je makadamski put u lošijem stanju.

Ne znam kada me je neko tako povrijedio, ujeo za srce i ponizio kao Bobanci 2014. godine, kada su me ostavili samog pred šatorom i rekli da sam „mali“ i da sačekam, jer im je bilo neprijatno da ja sjedim u istom šatoru sa Slavkom, pa sam dva sata šetao po Šćenici i Bašićima, sjedio kod dobrih domaćina Čičkovića, jer sam bio nepoželjan međ Bobancima. Da sam najgori čovjek, da sam tek izašao iz zatvora za neko teško djelo, ne bi me zemljaci kao psa ostavili samog i rekli da nisam dostojan da sjedim sa „velikim“ i „važnim“. Ništa manje me nije zaboljelo kada su neki „domaćini“ sa Bobana nedavno jednom Bobancu na sastanku, koji se čudio što ne zovu Vukana na proslavu kada sam ja jedini poslanik sa Bobana u poslednjih 70 godina, poručili da nisam poželjan i da ne bi bilo dobro da dođem u Rapti na osveštanje crkve jer će tu biti njihovi crveni prijatelji Luka, Ilija i ekipa, pa da se ne bi osjećali neprijatno ako dođe i Vukan, suvičan, odbačen i nepoželjan!

Za Bobane se prvi put čulo u javnosti kada sam postao novinar i napravio polučasovni dokumentarac o agresiji i pustošenju Hrvatske vojske 1992. godine te djeci Brkanima koji uče uz svijeću, nakon čega je u Slavogostiće i dio Bobana stigla struja. Da ništa nisam uradio nego što sam odigrao ključnu ulogu u sprečavanja deložacije porodica poginulih boraca iz Bobanske čete, moji zemljaci bi trebali da imaju toliko poštovanja da me bar javno ne ponižavaju i ne odbacuju. Znam da je najteže biti prorok u svom selu, ali ne mogu da vjerujem da sam poštovan, da me ljudi srdačno sa oduševljenem dočekuju svuda, od Švajcarske i Austrije do Banjaluke i Beograda, a da sam persona non grata u svojoj postojbini!? Umjesto da su me nekada negdje javno podržali i stali uz mene, jer bi im jedini  iskreno pomogao da imam neku moć i položaj, Bobanci su me uporno odbacivali, iskorištavali i javno ponižavali odbacujući kao 13 prase, trčeći uvijek za drugima koji su ih iskorištavali i pravili budalama, pa se danas na Bobanima bez puta i struje živi kao u srednjem vijeku.

Nebojša Vukanović