Episkop Dimitrije: Pismo sveštenstvu i monaštvu Eparhije ZHiP

Draga braćo saslužitelji i braćo i sestre monasi i monahinje,

Po ukazanoj potrebi za jasnim naglašavanjem važnosti Svete Liturgije i liturgijsko-sabornog života u povjerenoj mi Eparhiji, kojoj konkretnoj liturgijskoj zajednici i životu treba da vode i sve Svete Tajne i sveštenodejstva u Crkvi Hristovoj, a zabrinut zbog određenih pojava koje mogu da naruše taj sklad, pastirski vas molim i apelujem:

• da se od sada nastoji na tome da Svetu Tajnu Ispovijesti vrše samo parohijski sveštenici kao blagoslovom Crkve odgovorni pastiri i predstojatelji parohijskih evharistijskih sabranja. Po potrebi ispovijedati može i drugo svešteno lice određeno dogovorom Episkopa i nadležnih sveštenika.
• da po pitanju duhovnoga rukovodstva vjernih budemo saglasni u tome da je parohijski sveštenik najodgovorniji za svoju parohiju, te stoga, budući da je i u trenucima radosti i žalosti prisutan sa svojom pastvom, to i po pitanju pomoći u uređenju duhovno-molitvene prakse vjernika (savjeti po pitanju posta, molitve, bračnoga života, posla, itd) treba da ima prednost. Mlađi parohijski sveštenici (a i stariji ako imaju nedoumice) su po ovim pitanjima dužni ne da izmišljaju „duhovne“ prakse po svom nahođenju i osjećanju, već da se savjetuju sa starijim sveštenicima i svojim episkopom saborno i pojedinačno, već kako potrebe i okolnosti nalažu.

Opet, svim sveštenicima koji ispovijedaju ali i savjetuju ljude  kako da žive hrišćanski život, predlažem da budu naoružani samo ljubavlju, širokogrudošću i razumijevanjem, jer već sama hrabrost čovjeka da kaže svoje grijehe je istinski znak i početak pokajanja i ko zna kolika borba je prethodila tome… Ne budimo oni koji tovare bremena teška za nošenje ljudima na pleća a prstom svojim neće da ih pomjere (up. Mt. 23, 4). Druga stvar, koja je veoma bitna, i zato na njoj posebno insistiram, jeste da ljude vezujemo za Boga i zajednicu Crkve a ne za sebe, makar koliko nam se činilo da smo iskusni i da dobro rasuđujemo. Кao što kaže Sveto Pismo – da se ne nadimamo tjelesnim umom svojim, nego da se držimo „Glave iz koje je sve tijelo pomoću zglobova i sveza sastavljeno da raste rastom Božijim“ (Кol 2, 19), jer je samo u zajednici Crkve spasenje, pa ako hoćete i mudrost, i znanje, i pravi savjet, i istina, ali i, kroz iskušenja, provjera naše vjere, nade i ljubavi.

Mi sveštenici moramo poštovati slobodu svake ličnosti koja nam prilazi, pa tako i slobodu vjernika da izaberu svoje ispovjednike i savjetnike u hrišćanskom životu i da žive u Crkvi onako kako najbolje umiju i znaju. Ipak, svaki izbor mora biti otvoren i za dobronamjernu kritiku. Ono na šta ne smijemo nikada da pristanemo je da se osuđujemo međusobno. Našim stavom i odnosom ohrabrujmo ljude da budu slobodni da nam se obrate i shvatimo da je često prvi utisak koji ponesu iz Crkve određujući za čitav njihov budući hrišćanski život, kao i za to hoće li uopšte biti tog života. Uvijek budimo spremni da saslušamo argumente drugoga i promislimo o njima, pa čak i ako nam se oni nimalo ne sviđaju. Našom nepristupačnošću, ili još gore netrpeljivošću, ne gurajmo ljude na lakši put koji je odustajanje od bližnjeg, osuđivanje ili traženje utjehe i opravdanja od udaljenih „duhovnika“ koji ne poznaju ni njih, a ni okolnosti njihovog života. Uvijek treba naše parohijane da podsjećamo da gdje god da odu tamo nose same sebe sa sobom. Njihove lične slabosti neće nestati samo promjenom duhovnika, ma koliko on bio svet čovjek, a odlazeći iz svoje parohije drugim „duhovnicima“ vodiće i jedan podvojen život koji nažalost neće biti zasnovan na autentičnom crkvenom iskustvu. Svima nama je, dakle, potrebna realna liturgijska zajednica u kojoj ćemo se ogledati, sa ljudima u njoj koje ćemo se sve truditi da zavolimo i na osnovu toga vrednovati napredak u našem jevanđelskom životu. Mislim da bi svaki pravi duhovnik imajući sve gore navedeno u vidu, ali i prosto poštujući osnovni red u ustrojstvu Crkve, trebalo da upućuje ljude na njihove parohije i parohijske sveštenike (a naravno u konačnici uvijek na samoga Hrista).

Sloboda svih nas u Crkvi mora voditi izgrađivanju Crkve, a ne kultu bilo čije ličnosti (svejedno koga – episkopa, igumana ili bilo kojeg sveštenika, monaha ili vjernika) niti elitističkim grupašenjima (makar mi umišljali za sebe da smo pravednici koje drugi ne razumiju). Ukoliko naša sloboda razara parohijsku zajednicu i odvaja nas od naše braće i sestara ili našeg sabrata sveštenika ili našeg episkopa, zapitajmo se da li našu slobodu koristimo na dobro? Sve što nas odvaja od Crkve, tj. od ljubavi prema našoj braći i sestrama u Crkvi – bili oni po našim sudovima i grešni ili ako prosto mislimo da nisu na pravom putu, može dovesti čak i do raskola. Naprimjer, smeta nam „previše“ njihove pobožnosti i revnosti ili, sa druge strane, „previše“ slobode i opuštenosti kod drugih, a zapravo Crkvi ne šteti ništa od toga, već samo – gorda revnost koja nije po razumu i razuzdana sloboda lišena odgovornosti.

Osuđivanje ­– i nedostatak ljubavi koji uvijek stoji iza osuđivanja – je već rana na tijelu Crkve, koje tijelo je Hristos, došavši  u svijet, uzeo na sebe i dao život za nas, rekavši: „Milost hoću, a ne žrtvoprinošenje. Jer nisam došao da zovem pravednike no grešnike na pokajanje“ (Mt. 9, 13). Ako, dakle, nemamo milosti prema bližnjima, koji su grešnici kao i mi sami, služimo li mi zaista Gospodu Hristu? Ako previđamo naše lične grijehe a osuđujemo bližnje, ne činimo li mi time našeg Boga lažovom (up. 1. Jov. 1, 8-10)?  Oslušnimo zato sa posebnom pažnjom glas Apostola ljubavi: „Djeco, sačuvajte sebe od idola“ (1. Jov. 5, 21). A otvoreno idolopoklonstvo je praviti od jevanđelske zajednice Crkve običnu ljudsku zajednicu po našoj sebičnoj i ostrašćenoj mjeri. Da bi bili istinski crkveni ljudi, dužni smo „slabosti slabih nositi a ne sebi ugađati“ (Rim. 15, 1), i tako ispuniti zakon Hristov (up. Gal. 6, 2).