9.5 C
Trebinje
Nedjelja, 26 Januara, 2020
Naslovnica Republika Srpska “Milo moje Čemerno, što te nazvaše tako kad je svaki dio tebe...

“Milo moje Čemerno, što te nazvaše tako kad je svaki dio tebe živa umjetnost?“.

Dobro jutro, o ti svemoćna majko nad majkama prirodo!

Opet si me probudila šapatom ljubavi i vedrinom života.

Koliko ti samo puta hvala za to. Hvala ti što podari nama,
uništeljiteljima tebe , ovaj vrh Zelengore, Volujaka na koje se nebo oslanja.

Nebo života i ogledala ovo malo ljudi što ti osta ođe, na Čemernu.
Zagledah se u rosu čemerskoga pašnjaka i ne mogoh se nagledati miline i svježine. Pluća mi obuze čistoća a glavu bistrina.
Gledam u izvor „dobru vodu“ i zamišljam momke i djevojke kako se takmiče ko će više kamenčića skupiti u vodi , čija će se ručica prije slediti pa odustati, a onda graja i smijeh.
Rumeni su i vedri, u njima zdrav život se krije.
Bacili bi i po koju „žabicu“, jednu, drugu, petu.. dok se pogledi ne bi sreli pa čisti djevojački obrazi ne bi zarumenjeli.
Drugi su brali malinu, divlju jagodu, a neki sjedili tako pod šipurkom, kao sada ja, i razmišljali „Ima li šta ljepše od zdrave mladosti?“. U daljini se vidi par ljudi koji uz pjesmu nabacivaše na plast gomile sijena puno bilja, koje smo odavno zaboravili. No.. iz maštanja me dozva lagano prokapljanje kiše, koja je bila neobično sitna i ta se kišica na sjeveroistoku uljeva u Drinu a jugozapadu u Neretvu.. A iza brda je i dalje sunce s’jalo i tad pomislih „Milo moje Čemerno, što te nazvaše tako kad je svaki dio tebe živa umjetnost?“… Proplanci i livade neumorno slikaju svoju dušu svemiru i vremenu koje je stalo, za one koji se još dive mitskom pejzažu i stazama ljepote.
Za sve one kojima su na dohvat ruke zvijezde i čar života bez obzira na godine. A onda.. puteljkom pored vikendica koje žive samo ljeti, jer je zimi prohodno samo čemerštacima koji su navikli na snježne stope i prtine, gledam hotel, ruševinu. Jeza obuzme tijelo, čeljade lijepo pretrne od te ruine teških dana i ljudskih rana.
Taj „hotel“ je stalni stanovnik Čemerna, kao i po koji čovjek na čijem licu se upečatiše bore kao svaki događaj koji je priča za sebe.
Eto tako,i „hotel“ je mogao biti građevina zaslužna ponosa svih nas, ali mu vrijeme i okolnosti nalagaše drugačije. Kao da i on imaše sudbinu neku. Čemerskim putem, na nekim mjestima kroz asfalt probija cvijeće uporno, daje jasno do znanja „Ovo je naše a ne vaše, ako ste vi ljudi, odustali od svojih sela i imanja, mi nećemo. Krunisaćemo naša sela najljepšim cvjetnim vjencem pa makar i posljednji čovjek otišao odavde.“ Šta ćeš, nađe se tako koji prolaznik uglavnom isti, tražeći mir i zagrljaj tišine.
Ja nemam šta da kažem, danas osjećam samo sramotu, što me ovdje dočeka uvijek ljepota, život i vedrina,a ja to ne cijenim.
Priroda usavršava selo mojih predaka, iskru mog djetinjstva a ja sam samo u prolazu. I u tom prolazu stvarno viđeh đe se kamen došaputava sa travom, i viđeh kišu kako đedov orah zaljeva. Viđeh ljudi moji, kako je sve živo bez ijednog ljudskog glasa. Nisu čoče sela ostala pusta nego mi koji zaboravljamo odakle potekoše naši prvi koraci. I zato drago moje Čemerno, draga naša sela, plemeniti vitezovi naši, vaša seljančica smjerno i podignute glave vam se zahvaljuje. Hvala vam sela naša što podigoste i odgojiste naše pretke, majke, pjesnike, ratnike, doktore, pisce, junake! Časni su opanci to bili. Hvala što bez pohvale i medalje niti priznanja uradiste šta jeste, nesebično ste dali sebe. Zemlju, šumu, sunce, i sve najmilije. A mi što gluvi, slijepi ili nijemi, nijednom hvala za sve to. Prkosno dajem obećanje, da će tvoja omladina, čuvati od zaborava svoje korjene, i zahvalnost. Nebo iznad naših krajolika, i iznad mog Čemerna će živjeti..
37312027_1443205515823248_2910734593885732864_n

Autor Grubačić.M.
narodskijem jezikom pisano…